Svi bi bili Redžina šaptačica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neprestano se od Bosne i Hercegovine traži pomak. Bilo da to traže stranci radi nekakvih uzdignutih ljestvica koje ni sami ne mogu preskočiti bilo da to unutarnji mehanizam, koji poprilično kasni i zapinje, goni ovu zemlju ponekad i naprijed. Makar i slučajno. Naravno, oni koji su godinama zatupljeni tapkanjem u mjestu i potopljeni blatom svih bh prljavština korak naprijed ne vide.

Korak naprijed je i imenovanje Redže Seferovića na mjesto predsjedatelja Općinskog vijeća Zavidovići. Kakav-takav, to je korak naprijed. Rom, pripadnik pogrdno nazvanih Ostali, napokon je zasjeo u jednu fotelju o kojoj je raspravljao i sud u Strasbourgu. Korak je to kojeg su mnogi ismijali u presmiješnoj BiH.

No, nitko se prije klikabilnog smijeha nije zapitao je li to stvarno najveći korak kojeg BiH trenutno može napraviti. Istina je da Seferović jedva sklapa rečenice i da mu je, kao i svakom novom predsjedatelju na svim razinama, potrebna šaptačica. Ali, nadoći će pa će, ako se zadrži u politici, naučiti da puno priča a da kaže jednako onoliko koliko je rekao u prvom zabilježenom općinskom govoru.

Problem je, dakle, što BiH nema više sposobnih kadrova da se sama sebi ne bi smijala. Tužno je ustvari, a ne smiješno, što su nam ovo uopće koraci koje svi čekamo i što ti koraci spadaju pod šprdnju. Istina je da je Seferović pokazao kako se BiH stvarno pružila koliko može i da je godine i godine potrošila u natezanju nategnutoga pa su Romi koje trebamo uvesti u društvo ostali nepismeni i polupismeni, zanemareni i prepušteni ulici, gazdama i prosjačenju.

S druge strane, istina je a koja se zaboravlja, da ni zvučnija imena od zavidovićkog predsjedatelja nisu baš nešto jaka na jeziku i da su svi odreda spiskali puno našeg novca da bi izbijelili zubala, utegli lica, sredili vlasište i olabavili jezik kad ih se upita nešto mimo naučenog teksta. Nekima ni to nije pomoglo, ali se uvijek u džepovima odijela koja ne zaslužuju nađe maramica pripadnosti koja ih čini neuništivima i koja odbija salve smijeha vlastitoga stada. Jer, nikad se ne zna kad će polupismeni govornik trebati nekom načitanom i školovanom rođaku ili podaniku.

I to je ono čemu bi se Internet-vojska u BiH trebala smijati, a ne pronaći najranjivijeg od svih ufoteljenih dužnosnika pa ga odmah na prvoj utakmici razapeti kako najslabiju kariku proteklih izbornih rezultata i koalicijskih strategija.

Svi smo mi, osim Mostara i Stoca, imali olovku u rukama i svi smo mogli zaokružiti najpismenijeg i najblebetavijeg od svih likova na listama. Ali nismo. Odabrali smo da se u mraku svoje nemoći smijemo zamuckivaču i šaptačici. A nijemi kakvi jesmo, nemamo muda zamuckivati, ali imamo tolika da želimo biti šaptačica i sisati državnu sisu do iznemoglosti. I svoje i sisine - i najslađe se smijati.