Svi naši naćelnici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Činjenica je koju čak ne treba ni istraživati – 99,9% posto žitelja Bosne i Hercegovine ne zna tko im je predsjednik Općinskog ili Gradskog vijeća. Barem dvije trećine njih ne zna ni koja je uloga te izabrane osobe. Najmanje polovina tih predsjednika ne zna govoriti u javnosti, a barem četvrtina njih i ne razumije koje su sve njihove ovlasti i prava. Reklo bi se da se bez te funkcije i može, obično služi samo za naslikavanje kad lokalna zajednica završi nekakav projekt, kojeg je obično inicirao (grado)načelnik ili netko od savjetnika.

Da rezimiramo odmah na početku, lokalna zajednica u Bosni i Hercegovini ima barem jednu funkciju koja joj je nepotrebna. Jedna nepotrebna funkcija je jedna nepotrebna plaća. A da stavimo Bosnu i Hercegovinu u neki svjetski koncept, jedan London ili jedan Istanbul su gradovi koji su veliki kao šest do osam Bosni i Hercegovina, dakle, naše su općine nezamislivo minijaturne. Ali ako su majušne, ne znači da nemamo farse dovoljno za čitav jedan američki Kongres.

Banjaluko i ta tvoja sela

Počet ću od najbenignijeg gradonačelnika. Mladi i pun energije Draško Stanivuković odrastao je u imetku zbog kojeg mu je u životu prilično dosadno. Zbog toga je nerijetko imao idiotskih ispada kao slikanje uz četničku ikonografiju i slične budalaštine koje na um mogu pasti samo mlađariji koja nema ništa pametno činiti u životu, tipa da radi u kafani deset ili 14 sati na dan pa ide navečer na probe lokalnog kulturno-umjetničkog društva (da izbaci nagomilanu lošu energiju), ili se uključi u lokalnu molitvenu grupu da ne izgubi nadu u život ili ode trčati po lokalnom brdu ili radi oko kuće jer nema novca za majstore...

Uglavnom, otkako je došao na mjesto gradonačelnika jednog od najljepših gradova Bosne i Hercegovine, neprestano pravi nekakve teatralne konferencije za medije, sipa floskule nemilice, maše kojekakvim faksovima, fotografijama, galami, suzi, slini u eter... Možda je čak i sjajan prvi čovjek grada, ali je brate degutantan i izgleda kao nomadne pokojni Bandić, kojem se čitav Balkan smijao. I samo je izgleda pitanje dana kada će i Draško skinuti čarape da po ledu pada pred spomenikom palim borcima jer gradskom klaunu bolje ne dolikuje.

U tom svom silnom teatru vidimo da se već pomalo gubi priča o napretku Banjaluke kojom je najavljivao svoj mandat na čelu grada. Toliko je napredak otupio da ni obični proračun ne mogu izglasati.

Da mi je da te upoznam...

Drugi benigni prvi čovjek je doktor Kordić. Sjetite se priče kada je izabran, propast Bosne, unazađivanje grada, izgubljeno ono što je u ratu obranjeno, nastavak ugnjetavanja iz Herceg-Bosne. I onda se dogodilo što – isto što bi se dogodilo i da je izabran drugi doktor, doktor Guzin. Ništa.

Gradonačelnik Mostara otkako je izabran dao je više intervjua elektronskim medijima (dakle, uživo se morao ukazati, ne da pitanja ispuni neki pomoćnik) nego je potpisao odluka. Pretrčao je više polumaratona nego otvorio institucija od značaja za lokalnu zajednicu, primjerice, mostova, škola, vodovoda, kanalizacija... Istina, naprimao se na sastanak nebrojeno mnogo građanskih inicijativa i udruženja za ovo i za ono, ali nije se čak uhvatio ni u koštac s pitanjem o kojem mediji bruje godinama, a pravna se bitka vodi mnogo dulje, a to je, normalno, pitanje odlaganja komunalnog otpada i nedovršenog regionalnog centra za upravljanje istim.

Dakle, i ovaj bitni bosanskoherceegovački grad ima jednog šoumena kao i Banjaluka, i osim što je riječ o vjerojatno sasvim sposobnom pojedincu, kakav je vjerojatno i Stanivuković, on je tu samo karikatura stranačkih podzemnih tokova.

Das war Walter

Treći je metropola, mada neki kažu kasaba od državnog značaja. Svi znamo da je Abdulah Skaka najobičniji dvorski joker, da ne kažem neku zakonski kažnjivu klasifikaciju. Čovjek se već godinama bori protiv antifašizma i toliko je spretan u provaljivanju da mu na Dan grada 6. travnja vijence polažu dva člana Predsjedništva BiH, vjerojatno kako on opet ne bi lupio kakvu notornu glupost dok to čini. Dakle, prilično je neupotrebljiv, za razliku od gore nabrojane dvojice. Pa čak i onog pokojnog iz Hrvatske. Skaka je otprilike nešto kao Beogradu Vesić, samo Vesić je Beogradu doslovce luda za naslikavanje, a ovaj je ipak gradonačelnik.

Naravno da glavni grad, metropola, zaslužuje respektabilno ime da ga vodi, a kada ponudiše Bogića Bogičevića, činilo se da je plan rahmetli Četvorke da to doista i učini. Ali je upravo taj čin pokazao da je Sarajevo kao sredina posljednjih možda desetljeće izgubilo upravo onaj multinacionalni duh sjecišta civilizacija i kultura, te je postalo prava megakasaba. Časkom su na površinu izbile očite manjkavosti ovog vijeća, njegova sastava, njegove multietničnosti, njegove uloge u društvu. Sjetimo se samo kako su Banjaluka po svojoj praktično jednonacionalnoj strukturi uvijek pod povećalom, ili Mostar koji je i na Ustavnom sudu osporen jer je, mada uz jednak broj Hrvata i Bošnjaka, imao premalo svih ostalih. Sve te zamjerke stoje, ali nitko ne gura grad Sarajevo pred Ustavni sud, a sasvim je jasno da šest Hrvata i šest Srba nisu sposobni držati nacionalni jezičak dvanaestorici Bošnjaka plus četveroma Ostalih koji su opet u pravilu Bošnjaci. Taj nacionalni poredak nikome nije sporan.

Vratite nam Bogića

Taj se politički promašaj najjasnije vidio u kandidaturi Bogića Bogićevića. Rahmetli Četvorka osramotila je najprije sebe, a potom okaljala lik i djelo gospodina Bogičevića. Istodobno su se ispovraćali po radu i ulozi Ivane Marić, pokazali nedvojbeno čije Sarajevo mora biti, kao i da je Walter davno umro.

Da sramota bude veća, SDP nastavlja s istom praksom, pored živih i prilično sposobnih, primjerice Damira Mašića ili Irfana Čengića, povećalom traže karikaturu koja bi svojim obiteljskim naslijeđem i pregalaštvom zamaskirala tu kofol multinacionalnu sliku našeg glavnog grada. Nakon što su kao vjerojatno 84. prijedlog iščupali ime Benjamine Londrc-Karić, postalo je sumnjivo čak i koliko vjeruju u nju. U prvi plan stavljaju, pazi ovo, njezin diplomski rad u kojem je položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini. Halo, ja sam Božović pa nikada nisam ni pokušao u razgovor ubaciti svoje obiteljsko naslijeđe koje bi se također moglo klasificirati kao manjinsko. Gospođa je politička nepoznanica, i hvale se njezinim brojnim diplomama. Generalno, družim se s mnogo osoba koje imaju više diploma i niti jedna ne smatra kako je mjesto gradonačelnika častan posao za nekoga tko forsira znanstvenu karijeru.

Dakle, već iz prvih teza jasno je kako rahmetli Četvorka pomoću lupe i lampe u sred bijela dana nastoji iščupati neku multikulti karikaturu koja bi zamaskirala kako je politička scena koja predvodi Sarajevo, i sada i u prošlom mandatu, sve samo ne progresivna građanska uprava koja će osvjetlati položaj metropole i biti na uzor svim našim lokalnim zajednicama.

Budimo krajnje iskreni sami prema sebi, lokalnom zajednicom treba upravljati sposobna osoba, ali ne pretjerano kvalificirana. Možda neki pravnik, ekonomist, sociolog, možda tesar ili bravar, netko poduzetan, ali tu nema mjesta za ljude sa sedamnaest diploma, ili titulom duljom od tri slova. Ne postoji škola za gradonačelnika, ali lako je pretjerati u školovanju za gradonačelnika.

Ne smije baš biti klaun poput Skake, ali nije potrebno da se iz političkog ćoška čupaju nekakvi predstavnici nacionalnih manjina i osobe koje su do tridesete se već okitile s tri ili više fakultetskih diploma. Kao prvo, imaju viška škole i šteta ih je ostaviti da trunu na poslu koji je ništa drugo do birokratski. A kao drugo, manjinama se ne pomaže tako što se jedan pripadnik stavi na čelo, nego tako što im se omogući da svoju kulturu, jezik, vjeru itd. mogu djelotvorno ispoljavati i njegovati u školama. A sumnjam da Jevreji to mogu, ako imaju škole koje se zovu po ustaškim dužnosnicima (op.au. navest ću samo OŠ Alije N., a imaju ih oni još).

Uostalom, Bandić je bio njonjo pa je Zagreb izgradio u europsku metropolu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.