Svi smo mi vaše žrtve

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Ovo su moje žrtve'', treštalo je jučer u Sarajevu na obilježavanju pogibije Sarajlija ubijenih u redu za kruh.

Ne ulazeći u sukob i u njegove razloge, jadno je i žalosno, kao skoro svo busanje u prsa u ovoj zemlji, kako se i nad mrtvima natežemo. Dok svakodnevno slušamo, što sa službenih govornica, što s raznih mikrofona po raznim obilježavanjima, kako neće moći više ovako i kako je dosta onih prije a malo onih poslije, nama je sve gore. Obilježavanja se, bilo čega, bilo kada, svodi na zabilježavanje sebe u nekoj od kombinacija sjedenja negdje. Čak se, čuli smo, ne ulazeći u razloge, i preko mrtvih galami.

A nije to prvi put da kosti u koje se kunemo protresemo po potrebi, ne radeći ništa na kaznama i pomirenjima, i da zazveckamo po potrebi, po navodnoj promjeni koja ne donese ništa. Opet mrtvi postaju aduti u beskonačnoj partiji i dugo će se, po tko zna koji put, ubijati ubijeni.

U ovom praznom hodu države, u bezvlašću, svi oni koji samo čekaju nove pozicije rade što im je volja jer znaju da odgovornosti nema. Nekad uz galamu, a nekad šutke rade što najbolje znaju – drže čvrsto ovu zemlju da ne krene nigdje. Kako se mrtve protresa, tako se za sebične ciljeve, trguje živima. A živi mrtvaci u zemlji su nijemi i sve jeftiniji.

Žalosno je, jadno i žalosno, kao i sve više toga u ovoj zemlji, kako svih ovih mjeseci nismo čuli ništa utješno i ohrabrujuće od onih koji nam žele krojiti sudbinu u preostalom vremenu do sljedećeg izbornog cirkusa.

Ostavljeni smo još jednom, živi ubijeni, na milost i nemilost onih koji u našim jadima vide samo svoje mjesto za bezbrižno sjedenje i proračunske stavke u koje mogu zabiti svoje gladne zube i glodati ih do iznemoglosti. Galame kako će nam biti bolje ako nas oni budu držali za ruku i kako je dosta onih prije njih, a uz šapate se raduju kaosu u kojem se može naplatiti sve.

To što se trgaju između sebe da nas vode, to što nas svojataju kao svoje žrtve, samo je dokaz kakvo smo mlitavo meso postali i kako jeftino pristajemo biti dio igre koja će nas skupo koštati.

Na svim razinama i u svim smjerovima svađaju se čije ćemo mi žrtve biti i tko će galamiti za nas a raditi za sebe. U svim životnim bitkama, mi ostajemo bez sebe i postajemo njihove žrtve. Nama se kusuraju u glumljenim bitkama s protivnicima koji su isti kao oni. Jadno je i žalosno, da jadnije i žalosnije ne može biti, kao i sve više toga u ovoj zemlji, znati da ćemo opet nasjesti i još se jednom živi ukopati i gledati kako galameći za nas galame samo za sebe.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.