Svi smo tamne kože jer nam je jedino svjetlo glupost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije tako davno bilo kad je jedan brižni otac iz Gradačca izrežirao i snimio promotivni spot pred popis ovo malo zarobljenih ljudi u trokutastom bezumlju, u kojem je preko svojeg maloljetnog sina, daleko maloljetnijeg od Ante kojeg danas svi razvlače po tipkovnicama, poručio da su Bošnjacima svi din-dušmani i da na popisu stanovništva nema biranja.

Dakle, nije nepoznato da se djeca koriste u bockanje drugih i drugačijih. Postali smo imuni na bockanja političara, na njihovo potpirivanje vatre pod nogama u kineskim tenisicama spremnim na odlazak i pod tjelesima nedovoljno punih stomaka i džepova. Roditelji su, u žurbama da djecu opreme stvarima s reklame i da ih nahrane u stomak a ne u glavu, preslabi da budu karika koja će puknuti u lancu što naše mozgove na ovim prostorima stoljećima drži svezanima.

Naše bolesno stanje uokvireno u zemlju bez neba, himne i zastave, zemlje izgubljenog papira na kojem je mirovni sporazum uokviren u ustav, ne dozvoljava nam da mirujemo, pa se radujemo svakom malom plamičku koji bi mogao naoštriti naše neradničke prste i nabildati ih tipkanjem po tipkovnicama, smijući se Anti, a u dubini plačući što živimo u takvom šupku svijeta u kakvom živimo.

To što je mostarski srednjoškolac rekao, trebalo bi izazvati smijeh jer je očito da je njegovo školovanje bilo uzaludno i da su njegovi učitelji, nastavnici i profesori mlatili praznu slamu i da, zaposleni preko štela i štelica, jednako kako su i fakultete pozavršavali, djecu ne uče da se normalno izražavaju. Jer, da je Ante sve ono što osjeća, umjesto miješanja antropologije, genetike, facijalne kirurgije i čega li sve ne, rekao nekim normalnim rječnikom, nitko, ali baš nitko, ne bi trepnuo na to. (Ne bi nitko trepnuo ni na prevarene srednjoškolce da je maturantici u autobusu umjesto glove pokisla glava, pa bi onda srednjoškolci, ta svijetla budućnost našeg mraka, umjesto djevojke, ispljuvala perače para na ekskurzijama.)

Žalosno je što se moralne vertikale iskrivljene nad tipkovnicama i ruke pravednika ukočene nad smartphonima pokušavaju izdignuti ispred tužne priče o jednom propalom svijetu. Žalosno je što se, da bi izbjegli poglede u svoje neuspjehe i u svoju nemoć da se očiste dvorišta s bilo koje strane, mudraci nadmeću u ispisivanju komentara i montiranju kofol smiješnih fotografija. Jer, sve ono što je Ante rekao, ili jadan mislio reći, pa i još gore, svaki dan čitamo ispred skrivenih imena i ispod tekstova o politici, ekonomiji, rupama na cesti, pa čak i ispod vremenskih prognoza.

To što je jedan srednjoškolac nespretno rekao pred kamerom ružno je umotan njegov osjećaj. No, skriveni iza nickova i profila, vertikale sipaju pamet o šljeganju u Mostar, odgoju i urođenim genetičkim mržnjama. Pa odjednom taj slavni mostarski antifašizam, postaje fašizam s velikim f i Mostar pretvara u šupak onog šupka svijeta. A svi znamo da nije tako. Jer, šupaka i šupkova svijeta u ovoj trokutastoj zemlji za snimanje projekata i okruglom svijetu za bježanje, ima na sve strane.

Najviše bodova u ovom natjecanju naše gluposti, izvukla su, naravno, redateljica, scenaristica i medij koji je dobio novac da nas još jednom pretvori u plemena, a naš šupak od polusvijeta u još dublji bezdan.

Dok se zgražamo nad onim što je plaćena Perspektiva otkrila u nama, nitko se neće sjetiti da su mostarske učionice bile hladne jer je zapelo s ugovorima o dobavljaču goriva, da su roditelji plaćali krede i da se upravo lobiraju profesori da učenici plate što skuplje ekskurzije i što veće dnevnice profesorima.

Kad nemamo više čime onda, ispranih mozgova kakvi jesmo, prividno razoružani, u ruke stavljamo svoju djecu i punimo ih pričama kako iza tamo nekog ćoška vrebaju dušmani. Sutra će u tom djetetu, umjesto Trnoružice ili Ali-babe, proraditi bajka o dušmanima, pa će svojoj djeci za laku noć i za budućnost u koju se kune, staviti omču paranoje i straha od din-dušmana. I tako ukrug. I zauvijek.

Živimo u zemlji pojednostavljenih mozgova, u kojem je jedna polutka za 'mi' a druga za 'oni', a samo mali mozak proklinje kaljužu u kojoj se grcamo i zaokružujemo one koji još nisu napravili vlast, a kleli su se u nas i u našu djecu dok se njihova školuju tamo gdje ima krede i gdje ih ne može nitko tek tako dovući pred kamere da opravda novac za projekt kojim nas pretvara u plemena, što jesmo, i stavlja u šupak svijeta, gdje jesmo. Svi tamne kože od mraka u kojem nam je jedino svjetlo naša glupost i radovanje tuđoj.