Team building na BiHću polju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što sam prvi put završio sa šavovima otvarajuć meko pakiranje paštete, mater me nije ni pokušavala učiti kuhati. Danas znam skuhat' jaja, a salata nije problem dok ne dođem do luka – stvarno ga je nezgodno jesti k'o jabuku. Srećom, danas ima kupiti narezana kru'a.

Nakon što sam prvi put slomio lakat igrajuć' lopte (ono, fudbal, nogomet), dodijeliše mi ulogu Suca. To mi je ostao trajni nadimak u mome kvartu, ne Velečasni Sudac, nego obični nogometni – Sudija. Nisu mi dali nego da trčim za njima rubom terena. Čak ako je falio jedan, radije su igrali viktorije.

Ćaća je također odustao i od pokušaja da me uči majstorlucima, jednostavno, prvi put kad mi je s bickla spao lanac, bio sam sav krvav. Nakon toga, kad mi spadne lanac, imao sam obvezu vratiti se kući gurajući bicikl pored sebe. Tako sam za rane mladosti naučio pojesti ponos i svladati sram – moguće da me to definiralo kao novinara, umjetnika, generalno, nekoga tko se javnosti i mikrofona ne boji.

Istina, znam dobro krečiti. Ali krečiti je ionako džaba.

Sigurno se pitate kako ja danas, ovoliki kenjčina, uopće živim? Pa fino, žena mijenja sijalice, zabija čavle, buši zidove, pila letve, siječe cijevi, ubija kukce... Ku'a. Dabome, vrlo ukusno. Ja živim na lijepe oči. (žena mi ima veliku dioptriju, njoj su lijepe).

Uvijek je bilo pravilo: Nemoj da smeta, podaj mu da radi šta zna. A ja nisam znao nikad ništa. No, ja sam muzejski, misni, unikatni pokazni primjerak usporedim li se s nekima od najsposobnijih beha političara.

Tri oka u glavi bi zavadili

Recimo, onaj šaljivčina u Banjaluci. Godinu dana on priča o proslavi devetoga januara kao da se u najmanju ruku ženi ili udaje Republika Srpska. Ja sam na proslavi očekivao najmanje koncert Cece, a kao predgrupu Jandrino jato. Očekivao sam i vojnu paradu na kojoj bi učešće uzela sva dva helikoptera Oružanih snaga, a Vrbasom bi defilovala čitava flota beha mornarice, budući da je Vrbas plovna rijeka za čamce koje kod nas zovu mornaricom. Ovako nas je nasmijao pričom o nesvrstanosti, sada kad više među živima nisu ni Haile Selassie, ni Saddam Husein, ni Fidel Castro,  ni Gaddafi, Nehru, Nasser. A ono on pozira s Ivanićem, ljutim protivnikom, koji je čitavu strku napravio oko voda ljudi... pobogu, imaš uniformi, obuci u njih koga hoćeš i glumite, dvadeset godina cirkuzate, mogli ste i na svetog Stefana.

Ili onaj riđokosi šaljivac u Sarajevu, koji se samo buni i buni i buni i buni i ništa još nije konkretno postigao. Njegov kadar nije uspio provesti nijednu najavljenu reformu, bilo da se radi o uvođenju poreza na igre na sreću, bilo da je u pitanju rotacija na čelu pravosudnih institucija, a sapunice oko izbora u Mostaru, Srebrenici ili Stocu da i ne spominjemo. Desetljeće čekamo Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, riječ je o pišljivih 250 tisuća maraka godišnje, dosad su ih niz vjetar bacili samo na solarnim elektranama u Stocu, da nigdje dalje ne idemo iz Stoca za sve njegove žitelje. Od velikih gospodarskih reformi i stotina tisuća radnih mjesta na kraju nit' je Fadilovoj maloj naš'o posla, niti mu ti zamajci privrede rade – u najvećoj potrebi niđe Mittala. Minus upek'o, a ti se Muzafere kupaj.

Sokola da i ne spominjemo. "Vi ćete se na mene naljutiti kad vam kažem da ćemo se dogovoriti", veli, a meni dođe da odgovorim, neću, bolan, nisam ni očekivao da ćeš nešto drugo reći. Gdje mu nestade priča o majorizaciji, gdje branitelji... Otišli. U svijet, dabome. Svaki treći stanovnik BiH je vani. Nemojmo se zamarati međunarodnim pričama, trubi čovjek koji je godinu dana pričao o kandidaturi za EU i mehanizmu koordinacije. Posvetimo se pitanjima lokalnog razvoja, govori, a u dvorani svakih pola minute nestaje struje. Hic Rhodus, hic salta! Evo ti kvara, popravi.

Samo pričati znaju, elokventni su, tu im svaka čast. No valjati iz šupljeg u prazno znam i ja, a ne bi mi nitko od vas dao glasa na izborima.

Nema koga da i' bere

Ja još čekam njihovo prvo ispunjeno obećanje. Prvi uspješan projekt. Evo nešto simbolično. Recimo, planiranje. Ne mazanje očiju. Ne odgađanje nastave na dva tjedna da slučajno silom važećega zakona o radu neki od profesora ne bi dobio ugovor na neodređeno. Ono, izmisliš vremensku nepogodu. Vrućine. Onda ti se ono malo Boga što (ne) postoji nasmije u brk i kad stvarno imaš potrebu ne slati djecu u školu na minus deset, a grijanja nema... jbg. Mujo, umrije nena, nema više lufta za manipulaciju, potrošili ste na izmišljene vrućine, na lopovluk oko ugovora na neodređeno.

Ja bih im vjerovao da se barem organiziraju, evo to je besplatno, jedan od tih izmišljenih slobodnih dana neka dadnu uposlenicima u vladama, skupštinama, gradovima, općinskim upravama... tim bezbrojnim savjetnicima i pomoćnicima i vozačima itd. I neka fino zasuču rukave i pokupe one vrećice (jeste, kese) po Bišću polju. Eto, besplatno je, ne trebaju novci iz proračuna, čak slobodan dan da dobiju uposlenici, team building neka bude. Event. Da vidimo nešto konkretno što su napravili. Samo neka pokupe one vrećice što nagrđuju i omiljeno sastajalište beha vrhuške Romancu. Znači, sebi da srede, sebi neka dadnu slobodan dan, sebi neka organiziraju kretanje, da se imaju gdje romantično sastajati, zdrava hrana, zdrav ambijent, zdrav život, na čistom zraku... Eto ja ću glasovati za njih do kraja života.