Tko je uporniji – Lijanović ili mi?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

BiH je nedovršena država s koruptivnim elitama, a glasači ih stalno biraju. Bio je to naslov nad pregledom pisanja slovenskog Dela o Bosni i Hercegovini i koji se, slagali se mi s tim ili ne ili se izvlačili na hvalisanje kako ne izlazimo glasovati, pokazuje točnim iz dana u dan.

Gledajući sa strane, manijakalno je neprestano, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, ufoteljavati skoro jedne te iste ljude, koji se zaokruživanjem proglašavaju bogovima proračuna na svim razinama. Izravno ili neizravano, to su pijavice koje bez imalo umora i znaka sitosti piju krv iz naših džepova i kradu nam dane. Manijakalno je i prije davanja glasa o jednim te istima slušati priče o kradljivcima, nepotizmima, mitima i mitovima, pronevjerena, lažnim obećanjima i onda ih jednako manijakalno zaokružiti.

I dok veliku odgovornost za današnju BiH imaju oni koji ne glasuju, istina je i da vojska od skoro 800.000 članova neke stranke u BiH čini svoje. Oni i o njima ovisni, redovito zaokružuju i pretvaraju u pijavice, koje, kako bi bile sigurne u svoje trajanje, tkivo ne želi usavršavati i mijenjati mu nedostatke. Tako se krug s listića pretvara u krug nemogućnosti nalaženja dogovora ili njegova upornog odbijanja.

U tom krugu je bio, a želi ponovno biti i Jerko Ivanković Lijanović. Dok je bio u foteljama Federacije, njegove titule pomagale su novinarima ako su trebali dobiti koji redak u kartici teksta. Bio je Jerko i ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, dopredsjednik Narodne stranke Radom za boljitak, zapovjednik Federalnog štaba Civilne zaštite te dopremijer Federacije BiH. Danas je kandidat za člana Predsjedništva i optuženik za financijski kriminal. O njemu su se pisale i knjige pa su njegovi najbliži javnosti rekli kako ih je skupo koštala njegova želja da bude izabran. A onda kad su ga izabrali pokazao nam je svima u kakvom apsurdu živimo i, pomalo nespretno – a možda je taj um sve radio namjerno, kako se danas u BiH radi politika.

Išao je toliko nisko da je javno rekao da je uvjeren da je bolje da se novac za promidžbu domaće proizvodnje spiska na plakate s njegovim likom i da se polijepe po stablima poput najjeftinije pevajke naših najskupljih klubova.

Bio je toliko uvjeren u sebe da je nakon što je veliku mećavu u BiH odgledao s američkog molitvenog doručka na povratku, kao šef Civilne zaštite, rekao kako nitko ništa ne radi. Osim njega. A kao prvi čovjek naših oranica i štala uspio je podijeliti poljoprivrednike i pred našim očima pokazati kako se to dijeli novac i radi poljoprivreda i stočarstvo.

Uz budućeg kandidata za čelnika države vežu se tako još uvijek nedokazana, no pticeznajunagranama, preusmjeravanja milijuna maraka dok je bio privatnik kao i za mita predstavnicima vlasti kako ne bi plaćao poreze.

Unatoč istragama za utaju poreza, ulaskom u politiku kao još jedan (vanjski) eksperiment, Lijanović nastavlja pa javnim novcem plaća sebi i svojem srcu reklamu u spomenutoj izlijepljenoj kampanji, a onda kreću priče o poticajima i preticanjima zakona. Potom uhićenje, zatvor, sloboda i nova kampanja.

Pokazuje neumorni Lijanović kako se to radi politika u BiH. Možda nesvjesno, a nije isključeno i da veliki (na)um to namjerno želi, pokazuje sav apsurd kampanja, politike i pravosuđa koje, i kad mu se sve nacrta, ne zna povući liniju.

Zato, liniju u krug spajaju, osim onih što crtaju velike karte i poslije doručka šalju Lijanovića u BiH, i glasači koji vjeruju da bi im netko poput njega, a takvi su – kako narod voli reći – svi, osigurao nešto u budućem životu osim epizode praštanja samom sebi kazne. Pa ne ide se u vlast, kroz koju se penje preko naših džepova, da bi se s nje palo preko vlastitih.