Tko koga više?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zaglavi čovjek ponekad u nekakvim raspravama. Priča se, iako živimo u vremenima kad ljudi sve manje govore a da nikad više nisu trošili riječi. Obično se dogodi kako se u jednom trenutku rasprava svede na to kome je to bilo teže nešto u ovom životu, u ovakvoj zemlji i u onoj zemlji prije. Priča se u neka doba okrene isključivo u napad onog koji govori i ne završava sve dok nešto ne bude naj... Ostali mogu šutjeti, pronaći nešto svoje naj, ali samo ako ne ugrožava ono naj ranijeg govornika.

Naravno, svatko vidi svoj rat najvećim ratom. Svatko vidi stradanje svojeg grada najvećim stradanjem, a svoje djetinje igre u ruševinama najboljim predloškom za kakav film. Svatko vidi svoje boljim, većim svetijim, iskrenijim, starijim i najpoštenijim. Ljudski je, valjda, sebe stavljati na prvo mjesto. Još je ljudskije svoj bol stavljati iznad toga. No, neljudski je, ali istovremeno možda i najljudskije i najprizemnije, ne željeti drugom ono što si sam želiš.

Tako redovito svjedočimo licemjerju u Bosni i Hercegovini. Svakodnevno nadglasa sve ostale bespotrebne buke i uvjeri nas da smo duboko zaglavili raspravljajući sami sa sobom kako je, eto, nama najgore. Tu i tamo se sjetimo kako našem stanju kumuju i oni neki naši, ali redovito je prst uperen u nekoga drugog.

A onda nam taj netko drugi kaže kako je ljubav prema ovoj zemlji prava samo ako je njegova. I ne da vam da volite zemlju. Potom vam netko kaže da je njegova vizija zemlje najbolja i ne da vam ni slovo u viziji da promijenite a kamoli da pored njegove stavite svoju. I ne da vam da želite bolju zemlju. Ne da vam potom netko treći da kažete da ljubav ne može biti mržnja onih što nisu kao vi i da mržnja onih koji vas mrze nije podložna definiciji da minus i minus daju plus. U našem životu, pogotovo u ovakvoj začaranoj tvorevini, minus i minus daju minus.

Bezidejni u svojim životima, optužujemo druge da su nas ubili više nego mi njih, da nas mrze više, da nam žele više zla nego mi njima. A želimo ga.

Istovremeno, ne želimo priznati, a ako i priznamo to je jadno i tiho, da smo i mi mrzili, da smo i mi ubijali i tražili minuse i crtali ih i tjerali ovu zemlju u njih. I dotjerali.

Jer, u besmislenim raspravama, a ova zemlja je sve obesmislila, dovedemo se u poziciju i tupavo objašnjavanje da je nečija smrt veća od smrti i nečija krv crvenija od krvi. Dovedemo se u licemjerno kolo u kojem tražimo za sebe a drugima ne damo.

Mislimo na budućnost tražeći da naša djeca uče naše ne dajući njihovoj djeci da uče njihovo i kad vidimo da smo tupavi u budućnosti okrenemo se u prošlost i krenemo u rasprave tko je to od nas stariji i tko je posijao više kostiju i zbog koga. A ako se slučajno brojke približe, onda krenemo vagati težinu. Sve samo da smo dalje jedni od drugih iako ćemo tupiti kako nema zajedništva do našega.

A onda može početi tko je više za zajedno, a tko manje. Pa opet na vaganje.