Tko se sjeća Zakletve još?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Inače, na vrijeme su popravili grijanje u O.Š. Silvija Strahimira Kranjčevića da danas ne bi netko gore u Draganovu komšiluku slučajno doviknuo Draganu da zatvori prozor. To je mjera zaštite, jer danas da zagalamiš na Dragana, nitko ne bi zapjevao s tobom kao tada, danas ima čitava divizija da te napadne. Divizija, dvije-tri regimente, ovisno kako brojiš. Danas nije ni Zabranjeno pušenje, danas klinci kupe cigarete iako je zabranjeno i usput ih popuše pred trgovinom, kioskom. Danas Sunce izađe i zađe, Zemlja se okrene...

Za ovu priču danas nije bitno moje prezime, ja mogu biti Bošnjak Igor, mogu biti Hrvat Igor, mogu biti Srbin Igor. Bitno je da sam bio pionir. Doduše, bio sam ona zanimljiva generacija pionira.

Zakletva

Iako smo položili zakletvu pred Titom (njegovom slikom, doduše), nije ga više bilo u učionicama. Bio sam ta generacija koja je marljivo učila i radila, pomagala u radu škole. Utovarali bismo ćumur zimi, teško da bi danas čak i ovu ovako jednostavnu stvar klinci razumjeli, sa svim ovim centralnim grijanjima i naftom i šta već ne.

Bio sam dobar drug, nisam se iživljavao nad prognanicima i izbjeglicama u razredu, a bilo nas je nekih godina i po četrdesetdvoje (slovima da znate da nisam pogriješio) u razredu. Čak sam se jednakom mjerom zaljubljivao najprije u male Srpkinjice, dok ih nije sve protjeralo, i potom Bošnjakinjice (tada Muslimančice), dok i njih nije odvelo, potom u Bosančice što su dolazile iz izbjegličkog kampa na onoj strani. Nekim sam klincima pomogao da poprave jedinice na popravnim i slične stvari, ja sam znao ostaviti ljeto i odmor da ih izvučem iz govana. I nije bilo Tita u tome, to je bilo drugarski fer. Danas, kad ih vidim po parlamentima, na tjeralicama, nije mi opet ništa jasno. Možda je i to pokvario Tito.

Poštivao roditelje i starije, bio sam čak aktivan u Franjevačkoj mladeži i Crvenom križu. Znali smo raditi sa starima, nemoćnima, akcije, skupljanja, darivanja, podjele, obilasci... Ni u jednom Tita nije bilo. Ali... bilo je finih cura, pristojnih. Tu sam i ženu upoznao.

Volio sam našu samoupravnu domovinu. Doduše, u nas je bila ona bez Tita. Kad je ono jedne godine bila samouprava, uredno sam pohađao prosvjede, opstojnosti, majorizacije i te priče. Danas, kad sam prestao pušiti političke floskule, ono, ostario sam dovoljno pa mi svejedno, u čudu sam kad čujem da najveći najveći borci za jezik kažu da im imaju 'ruka' u parlamentu (genitiv množine, op.au. 'ruku').

Bratstvo i jedinstvo sam čuvao također. Strogo sam pazio kad u kojoj crkvi slušam misu i naučio gdje se kaže 'braćo i sestre', a gdje samo 'braćo'. Čak bih sav ponosan 's visoka' bacio prijezirni pogled na bližnje svoje kad bi omanuli u kojoj crkvi se kako kaže. A što se pak jedinstva tiče, o tome krenemo naklapati pred svake izbore, uvijek neko očuvanje nacionalnog jedinstva, neke zajedničke liste i stožeri neki. Mislim da u cijeloj priči samo Tita nije bilo sve ove godine.

Ništa nas više ne može iznenaditi

Danas nema te zakletve. Nema Tita i partije, logično. Nema crvenih zastava, ni republičke ni partijske. Danas je ova neka nobl, ojropejiš, simbolička, minimalistička, modnomačkovska, s izrazitim trokutićem u ramenima. Mislim, ne negiram je, okačimo je pristojno za državne praznike oko kojih nikako da se dogovorimo, kad je dan žalosti, spustimo je malo. Ne znamo uvijek kako je treba okrenuti, no, nema veze. Danas se ne ide u zatvor što naopako okreneš trokut kao nekad petokraku. Vidiš kako nam je dobro. Slobodni smo.

Tako smo slobodni da se ponekad dobro napijemo, uz kakav prigodan reprezentacijski nastup, da izmislimo stihove himne pa je zapjevamo. Nismo više Slaveni, sad smo Bošnjaci i Srbi i Hrvati pa ne možemo tu birvaktile koristiti, a ona Zemljo moja je nezgodna, em je šlager, đeće ti to biti himna, em ti ambasadori i njihova imenovanja, uvijek neki problemi s tim, pobodni, nepodobni, 'vaki, 'naki, nemo'š tu priču opet otvarati, a na kraju, moramo sačekati i da Ismeta umre pa da smo sigurni da se opet neće uključiti u neku oporbenu stranku. To bi nam baš pokvarilo koncepciju.

Na kraju krajeva, danas se tako dobro napijemo da se ne radujemo, nego šemlučimo. I malo petardama, nego topovskim udarima. I malo po trgovima, nego u tunelima, da zvoni. To nam je isto kao kakva zakletva. Zakletva koja se zove gdje si ti bio devedesetih i zakletva se prenosi na sina jer to je nasljedna titula. Mi sinovima dajemo kredite, grejs periode, damo im radno mjesto u sigurnosnima agencijama, ama damo im bolan da budu predsjedavajući Predsjedništva. Eto to je nama naša zakletva koju više nemamo. Jer nas je podsjećala na Tita. A Tito je razvijao kult ličnosti. Sad imamo kult sličnosti. Svi su oni u pet deka slični, a TI SI JEDINI KRIV jer ih zaokružuješ. Eto.

I zato ti sretan Dan državnosti. Čekaj, jel danas dan republike ili državnosti? A šta ono slave Srbi devetog u januaru? Ahaaa, sveti januar. Da, da.

Zaista još misliš da komunizam nije valjao? Nije, bolan, sustav k'o i svaki drugi. Ne valjamo mi.