Liskaluk
Ulica Džemalovih grijeha b.b.
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Krajnje je nevjerojatna volja bosanskohercegovačkih Hrvata da imenuju ulice imenom Mile Budaka. Pa šta ako je bio umjetnik, bio je i Neron. Bio je i Juda Isusov učenik. Zapravo, da braća Radić (ja sam, na osobnu radost, odrastao u “njihovoj” ulici, ranije Titovoj) čuju kakve budalaštine u njihovo ime danas pričaju u HSS-u, zapjevali bi Puniši Račiću da ustane i ponovno ih propuca. Ali evo da se držim ulica i nazivlja.
Jednako je nevjerojatno da Hrvati iz zapadne Hercegovine nemaju barem po jednu ulicu u općini koja bi nosila ime Džemala Bijedića, po belaju Mostarca i Muslimana. Ali po tom istom belaju, danas se bosanskohercegovački Hrvati u ovom jadu od države ne bi imali otkud iseljavati da im tog istog Džemala nije bilo.
Ma mo’š ti bit manager
Pazi ti sad ove logike. Karikiram, slobodno mi zamjerite na rječniku (rJEčniku, ne rIJEčniku, ‘bem vas polupismene). Taj Džemo među Hrvatima je više zadužen za stigmu da je Muslimanima dao naciju, a kako pravni nasljednici tih Muslimana, Bošnjaci, sad prc... pardon, preglasavaju Hrvate po parlamentarnim skupštinama kojih se nakotilo više nego radara u Županiji zapadnohercegovačkoj, tom matematikom Džemal Bijedić je ozloglašeni komunista, a komunisti su zli ljudi i nisu ni najmanje zaslužili da među hrvatskim življem dobiju i najmanju slijepu ulicu, za razliku od Mileta, koji je bio umjetnik. Ne Mileta Dodika Pjevača, Mileta Budaka Pjesnika. Među Hrvatima Džemal Bijedić je upamćen jedino kao mostarska liska, lafo Brata, koji je u politiku i međuljudske odnose ulazio “kafanski” lagodno. To mu je ono kao istočni grijeh Džemala Bijedića.
A treba malo čuti o svim stranama medalje. To je ujedno i razlog što ja podržavam ideju “policentričnog” predmeta povijesti u školama, a protiv logike naša i anamonjiova povIJEst (a ne povJEst). Jer taj Bijedić, vrag da ga nosi, zaslužan je za razvoj Hercegovine, jednako istočne ili zapadne, taj Bijedić (a ne BJEdić), zaslužan je za skidanje stigme zločinaca s Hrvata u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošoga stoljeća. Nadam se da ste bar za tu lekciju Hrvatskoga proLJEća (a ne proLIJEća) čuli. Kad već niste čuli gdje je bio Franjo Tuđman tijekom 1940-ih godina.
Razumijem ja da se strasti o Titu nisu slegle i da za naših života neće biti jednobraznog stava o Titu, ali kad već skidate nazive Ulica Josipa Broza ili Titova ulica, zamijenite ih Džemalovom, Bijedićevom, ama makar Ulicom Džemalovih grijeha (a ne grJEha).
Liskaluk
Rekoh sebi, neću dugu propovijed (a ne propovJEd) da im držim ove Kolumnove srijede. Ali evo već kad se izrigah po grijesima liske Džemala Bijedića, pade mi na um da ovog tjedna u Titovoj ulici u Mostaru, u zgradi Narodnoga pozorišta Mostar, traje Međunarodni festival Mostarska liska.
Komedije igraju svake večeri u 20 sati (ili osam po naški). Pitke, lagane, iskrene priče o životu, politici, društvu, ima gostiju iz Hrvatske, Srbije, Slovenije. Branislav Nušić dva puta na repertoaru. Ah, da! Branislav Nušić. To vam je isto jedan umjetnik. Ne čudi ako niste za njega čuli, on nije poput Alije Nametka ili Mile Budaka živio tijekom Drugoga svjetskog rata pa nije mogao biti kolaboracionist, ustaša, četnik i sl. I to mu je istinski grijeh. Poput Džemalova, koji je bio antifašista, đavo da ga nosi, i njega i antifašizam. Šta moraju biti uvijek antiprotivni. Treba biti ZA, a nikad PROTIV. Ali dobre komedije ima. Politične.
Svratite do Narodnog pozorišta ovog tjedna (a ne tIJEdna). Nije vam kasno. Da malo izađete ispod našeg i anamonjiovog staklenog zvona. Da vidite i čujete, zajedno s drugim inteligentnim ljudima koji su već tamo, da se Hrvati i Srbi i Bošnjaci i ovi četvrti isto smiju, isto šale, isto im kruli prazan trbuh i isto ih svrbi među nogama i ... da se i vi nasmijete. Možda. Ne tuku ako vam nije smiješno.