Uzeću pravdu u svoje ruke

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam je li se što promijenilo dolaskom demokracije na prostore bivše Jugoslavije, ali kad smo mi bili mali, znalo se tko jedini ima autoritet dijeliti pravdu. Ma kakav Tito i kakva Partija, kakva Milicija, koga bi oni fićeki preplašili, onako slatki, bućmasti, mawi, joooj! Ne mislim na tu pravdu uopće.

Mislim na pravdu kad igramo trule kobile i viktorije i limuna i naranče... I onda, jebi ga, sastavi ti troje ili više djece, a da se ne posvađaju za trideset ili više minuta, a iskreno, ako to možeš, de se kandidiraj za neki klinac u ovoj državi, sigurno si sposobniji od političara na vlasti, ukoliko djecu možeš zadržati u mirnoj igri bez prepirke.

I jel, tako ti se mi redovno posvađamo i samo je pitanje dana kad će nečija mater na pazar, a onda, zna se, braniš materinu čast po cijenu razbijena nosa. Jel, i nakon tih svađa znalo bi se dogoditi da ovaj povrijeđenog ponosa, što dobije batine, ode po starijeg brata, ode po najboljeg jarana, degenek onda dobije rundu dva i moglo bi to u nedogled, dok se ne sastave Donaši i Kolonijaši ili kako su se već zvali u tvom kvartu i dok se sve ne pretvori u Junake Pavlove ulice (Molnar).

Su čim pritiš?

Krvave glave odlazile bi kući, bijesni očevi bi znali kucati na vrata nekad kasno navečer, oko osam, iza Dnevnika... Onda bi te prozvalo na vrata, objašnjavanja tko je koga prvi, dobiš ponekad iza ušiju, ili čak remenom po prknu, odeš bez večere na spavanje... Ali samo je jedna osoba legalno i legitimno dijelila pravdu. Bez riječi, bez batina, ne dižući ruke iz zdjele s mahunama koje je čistila, ne dižući ruke od heklanja miljea za televiziju...

Jedan pogled majke, podignuta obrva, dubok uzdah, uh, jebote kako je to peklo! Mogao te je svatko tući i za uši vući... Ali kad mater ošine pogledom, kriv si. Mater je duboko vagala dokaze, tvoj glas, miris tvog nervoznog znoja, čula bi tvoj puls, ona je znala kad lažeš i tako sudila. Pravedni vrhovni sud.

Materinska ruka pravde

Nedavno je mladić pokušao suditi Borjani Krišto. Nedavno su tipovi pošli Čavaru pratiti. Ima koja godina, pošla rulja silom kazniti neradničku vlast. Ima evo dan, pošao lik samostalno udijeliti pravdu Mamiću. Doista ne znam jesu li te ljude, čini mi redom mlađe od mene, mimoišle obrazovne metode iz bivše Jugoslavije. Očito je da nisu naučili osnovnu stvar - postoji legitimni izvršitelj pravde, utjelovljen u liku majke. Nema samostalnog utjerivanja dugova, nema starije, braće, jarana, nema ćaće koji u osam poslije Dnevnika kuca po komšiluku na vrata... Mater. Koja pravdu dijeli šaptom.

Majka je u državi pravosuđe i znam, sad ćete odmah krenuti s pričom kako je u nas pravosuđe korumpirano i sporo i sve ste u pravu. Nije svačija mater rođena. Neke su i maćehe. Ali to ne umanjuje legitimitet maćehi.

Ne znam koliko pratite razvoj pravosuđa u BiH, osobno, mislim da napredak jest teško vidljiv, ali ipak postoji. Pravda stigne. Baš kao što i majka nije uvijek imala vremena reagirati, ruku prljavih od ćaćine radne robe, umrljanih onim ljepljivim što ostane u tepsiji nakon dobrog pečenog krompira i teletine, usmrđenih perući guzicu mlađem burazeru, a prale su se nekad i pelene...

Ali mater, kad stigne djelovati, udijeli pravdu. Nekad samo podignutom obrvom, nekad galamom i mahanjem rukama, a po sata kasnije, dok si ti umro od straha u ćošku sobe, ne bi prišla i šapnula da zna da nisi kriv, eno kajgane s mesnim nareskom za večeru, umjesto kalje... Mislim, majka je uvijek pravedno kažnjavala, makar i sporo.

Tako, ni vi danas, nemojte pravdu u svoje ruke, to ne završi dobro. Doći će pravda. Pravda se dijeli tiho, šaptom, počevši od glasačkih kutija, preko upravnih odbora, pa do zadovoljnih ponovljenih izbora. Čuvajte majke i nemojte sami pravdu dijelit'.