Verbalni plotuni: (S)rat uživo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U proteklih pet – šest dana Bakir Izetbegović i Dragan Čović su dokazali da je šutnja možda zlato, ali da se i od buke zna dobro profitirati.

Prvo je, kao što je poznato svakome ko ima televizor i internet, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, Hrvate proglasio budalama i Bošnjake vojno nesposobnim, a onda je, sa kraćim odmakom, njegov hrvatski kolega u kolektivnom šefu države kazao da poštuje zagovornike islamske države. Ostalo je malo nejasno, ali to i nije puno važno, trebalo se to i pisati malim ili velikim slovom.

Gostovao je, dakle, Izetbegović na Hrvatkoj televiziji, u emisiji „Nedjeljom u 2“ kod Aleksandra Stankovića i lijepo, jasno, svojim riječima kazao da Hrvati do svog, tog famoznog trećeg entiteta u BiH, mogu doći jedino ratom. Istina, odmah je kazao i kako neće on početi rat, jer se zna ko je za to na Balkanu zadužen. Bit će da je – u skladu sa dosadašnjim bošnjačkim narativom - mislio na Srbiju, a ako fakat jeste, e onda mu ili nije dobro ili se pravi lud.

Zadnje u nizu važnih pitanja u vezi Izetbegovićeve izjave jeste: zašto bi, ali tačno, Srbija započela rat da bi Hrvati dobili entitet? To što racionalnog odgovora nema, ne znači da treba prestati postavljati neka druga pitanja i barem na njih pokušati naći odgovore. Može i obrnuto: nekim poznatim odgovorima doći do racionalnih pitanja.

U Bosni i Hercegovini živi nekih 50 posto Bošnjaka. Većina ih je na polovici države, u Federaciji. U istoj toj Bosni i Hercegovini živi i nekih 15 posto Hrvata. I njih je većina na polovici države, u Federaciji. Zagovornici trećeg entiteta, od prvog do zadnjeg, taj entitet vide na polovici države – u Federaciji: na onom istom mjestu na kojem je najmanje tri puta, a vrlo vjerovatno i više, Bošnjaka nego Hrvata.

Da bi, je li, Hrvati došli do entiteta moraju poraziti trostruko brojčanijeg neprijatelja što je, realno, moguće na dva načina: demonstracijom bošnjačke ratničke nesposobnosti ili, u suprotnom, uz pomoć Republike Hrvatske u ljudstvu i naoružanju, dakle uz otvorenu agresiju članice NATO-a na državu pod posebnim nadzorom i Sjedinjenih Američkih Država.

I tako, riječ po riječ, eto nas kod pitanja: zašto bi neko, bilo ko, Hrvati u BiH sami, odnosno Hrvati u BiH uz pomoć Hrvatske, uopće ratovao za entitet u Bosni i Hercegovini? Oružani sukobi se, otkako je svijeta, vijeka i borbi, vode ili da bi se neka država osvojila ili da bi se jedan njen dio odvojio pa poslije bio nezavisna državna tvorevina ili dio druge države. U prevodu, niko normalan ne ratuje da bi bio ono što je sada Republika Srpska, čijim je tvorcima tamo, ranih devedesetih godina prošlog vijeka, svašta padalo na pamet, ali ne i to da stvaraju - entitet u Bosni i Hercegovini.

Izetbegovićeva izjava o ratu i trećem entitetu je, u najkraćem, obično, kabadahijsko lupetanje, sadržajem glupo koliko i stavljanje znaka jednakosti između građanske i islamske države, uz izražavanje poštovanja zagovornicima potonje.

"Oni koji žele građansku državu, ja ih poštujem, samo danas u Bosni i Hercegovini kazati građanska država to znači klasičan unitarizam, u nekoj formi, teoretskom obliku, a to vam znači u osnovi islamsku državu“, rekao je, ali stvarno, Dragan Čović. Nije, naravno, objasnio zašto zaboga jedan od najupornijih zagovornika etničke reprezentacije poštuje zagovornike građanske države, baš kao što nije kazao da je pogriješio sa sintagmom islamska država: svjestan je da upozorenje o tome kako insistiranje na građanskoj države može dovesti do bošnjačke dominacije zvuči puno blaže od onoga o stvaranju islamske države koja, što je strateški prešutio, čim je islamska nije građanska i obrnuto.

Čovićeva izjava, osim što je neobično glupa, daleko je bolje odjeknula od nečega drugog što je rekao i čime je indirektno priznao da će se i naredni, opći izbori u Bosni i Hercegovini, vrlo vjerovatno održati po dosadašnjim pravilima i da će on na njima biti jedini kandidat svih stranaka sa hrvatskim predznakom u BiH. "To je naš odgovor i na bošnjačku, i na srpsku, i na međunarodnu politiku", izjavio je predsjednik HDZ-a na predavanju studentima Zagrebačke škole za ekonomiju i menadžment.

Uoči onih davnih, predratnih izbora, najbolji PR Stranci demokratske akcije radili su megafoni srpskog nacionalizma, neprestano ponavljajući tvrdnje o opasnosti od stvaranja muslimanske države. SDA je na tim istim izborima pobijedila, ali nakon što je svoje glasače pozvala da podrže – jer se moglo po ondašnjem sistemu biranja – i kandidate SDS-a i HDZ-a za Predsjedništvo BiH.

Akteri na ovdašnjoj političkoj sceni su se, očito, promijenili, ali ništa drugo bitno nije: Čovićeva upozorenja o nekakvoj građansko-islamskoj državi mobilizirat će Bošnjake da podrže SDA u istoj mjeri u kojoj Izetbegovićevo trabunjanje o ratu grupira i hrvatske stranke i glasače oko Dragana Čovića. Svašta će oni jedan o drugom i o narodima koje predstavljaju kada ih ne uništavaju kazati do oktobra, a poslije ide, što bi se reklo na jeziku na kojem je originalno napisan Dejtonski mirovni sporazum, business as usual.

Historija se nama, statistima, dešava dva puta, jednom kao tragedija, drugi puta kao farsa. Njima, gospodarima života i smrti, u oba slučaja je samo poslovna prilika.