Vodi ga, Ljubo!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije desetak godina Mostar nije imao kino. Sjećate se toga? Kukali smo kako smo grad bez kina, kako smo sramota u 21. stoljeću, jer i tamo neke selendre (kako mi u Mostaru volimo zvati sve gradove naše veličine i manje) imaju kino, a u nas ni poštene videoteke nema.

Kako kino dvorane nije bilo ni u najavi tako se to gradu prijeko potrebno kino pretvorilo u simbol borbe (zapravo kuknjave, borba je preteška riječ za mostarski aktivizam) za normalan grad. U jednom trenutku je to željeno kino usisalo u sebe sve druge stvari koje nedostaju u Mostaru, pa je veliki broj građana (puno veći svakako od broja predratnih posjetitelja Zvijezde i Partizana) na pitanje što vas najviše smeta u Mostaru odgovaralo s – Eto, najviše me smeta što nemamo kino!

I baš kao što su staromilenijski Mostarci u kinu Zvijezda zazivali Ljubu biciklistu koji je tamo kidao karte i bio redar (otuda i povik – Vodi ga, Ljubo!), tako su novomilenijski Mostarci zazivali Ljubu gradonačelnika da im dovede kino.

Mrtva baba po krevetu skače

Za nekoga sa strane tako su Mostarci mogli izgledati kao apsolutni ljubitelji filmske umjetnosti, kojima je smisao života odlazak u kino, a dušmani im to ne dozvoljavaju. Naprosto me čudi kako naša muka nije došla i do centara filmske moći – 'Olivuda i Bolivuda. I stvarno, sad kad se sjetim toga dođe mi malo da se smijem jer znam da nije nama baš bilo stalo do tog kina koliko smo ga zazivali, nego je kvaka u tome da Mostarci vole pojednostavljivati stvari, pa smo kino uzeli kao lajtmotiv koji je u sebi sadržavao sve ostale stvari koje nismo imali, a htjeli bi ih imati. I tako je kino postalo zajednički simbol svih problema, ali je, nažalost, nakon nekog vremena, kad smo ga dobro protresli kroz mostarsko sito, kino postalo i simbol ostvarenja svih problema. Što je u suštini pogreška velikih razmjera, jer smo si umislili da bi s kinom najednom sve bilo riješeno.

Sjećam se anketa i odgovora ljudi na pitanje što biste voljeli da se u Mostaru promijeni? Da se napravi kino! Fali nam kino. Bilo bi stvarno krajnje vrijeme da se napravi kino! Evo, je*eš grad bez kina, a Mostar ga nema, pa nije grad! Svi ostali problemi išli su tek iza kina.

Rekao sam da Mostarci najviše vole paušalno i što jednostavnije. I u tome se apsolutno ne varam, ako može kakvom prečicom – mi bi tuda! Ako može ikako preko reda, opet bi mi tako! E, tako smo i kino dvorani dali mitske osobine, pa je kino postalo svojevrsna prečica kojom bi Mostarci jednim potezom od palančice došli do velegrada.

Jahali su pješke

Naravno, grad je u međuvremenu dobio kino, i to ne neku malu zajebanciju, nego pravi Cinestar u, također u međuvremenu izgrađenom, Mepas Mallu. Dobili smo ono što imaju i drugi veliki gradovi, ali jesmo li postali time i veliki grad? Jesmo li urbaniji, logičniji, poželjniji za život? Nismo. Ali nije to zbog kina, jer Cinestar je tek jedan mali segment, jedna mala cigla u zidu, i to ona koja nije nosiva. Cinestar je ukras, fina điđa koja ako se pravilno upotrijebi upotpunjuje sliku, ali sam po sebi on nije rješenje niti ga nosi. Mi smo problem jer smo mislili da hoće.

Ono što hoću reći je da smo svi mi koji smo mislili da će nas kino začas izmijeniti i biti prijelomna točka naših života i života ovog grada uopće svjesno ili nesvjesno prihvatili zabludu. A vjerujem da smo to učinili jer nam je tako bilo najlakše vjerovati. Jer nam je to bila prečica, kakvih u Mostaru nastaje svakodnevno, jer nam je to bilo ''preko reda'' kako u Mostaru volimo. I jer nas je kino na neki način očistilo odgovornosti za sve ostalo. Upirali smo prstom u kino da ne upiremo u nešto drugo. Dali smo mu mitski status da se ne bi bavili našom suštinom sadržanoj, između ostalog i u prečicama i življenju preko svakog reda. A ta suština je zapravo temelj koji bi trebao stajati u osnovi jednog velikog i uređenog grada. Na kojeg se onda same od sebe nakalemljuju cigle poput kina, kazališta, lijepih građevina, stadiona, trgova, parkova i slično.

Ćelavi se vuku za kosu

Ono što je najgore u svemu, mi i nakon kina imamo još kina. Imamo još simbola koji kruže javnim prostorom kao oni koji će učas riješiti sve u ovom gradu. Bilo da nastanu, bilo da nestanu, bilo da se vrate, bilo da ih odnekud donesu. Ali, sve to vam je ništa nego samo jedno veliko kino. I to baš i u smislu riječi kino kakva je u Mostaru bila u svom drugom značenju. Kao što i Rječnik voli reći – ''spektakl, predstava koja privlači ili odvlači pažnju''.

Dodao bih još samo – odvlači pažnju od bitnog, od suštine. Pa bio to crveni tepih ili crveni klub u vječnom povratku, Mostar je grad prepun kina. Naša lokalna kina se pale i gase, periodično ili po potrebi, kao svjetla koja, je li teško priznati, zapravo zasljepljuju.