Vraća se proročanstvo zaboravljenog Zorića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Još prije osam godina zabavljali smo se izjavama sada već zaboravljenog Vinka Zorića kako smo obične šuše koje ne trebaju znati kolika je plaća zastupnika.

Netko mu je možda, iako je na vratovima stranačkih kolega pokazivao kako je osim na jeziku i na šakama opasan, opsovao. No većina se nasmijala, odmahnula rukom na šušanje i nastavila šušati u svom jadu pod vladavinom arogantnih neradnika.

Da smo obične šuše pokazali su i zastupnici u Skupštini Hercegovačko-neretvanske županije. Osim što su, nakon što su nas napatili s koaliranjem, u pola godine radili samo tri sata, zastupnici su odbili reći kolika im je plaća. I nikom ništa. Ustvari, nama ništa. Njima plaća i svi dodaci koje su si izglasali.

Ne bismo to znali da nije bilo izvještaja o neradu i neradnicima, kvalificiranima vjerojatno jedino za tupo, ali kratko, sjedenje u zastupničkim klupama iz kojih kriju svoja primanja kao da je riječ o najvećoj tajni na svijetu. Zamahali su papirom o tajnosti, pa smo opet prozvani šušama, koje ne smiju znati koliko se to plaćaju mjeseci nerada pod krinkom duboke brige za dva naroda. Srbi i ostali, naime, jedino u ovoj županiji su nitko i ništa. Ma koliko se mi kleli, i jedni i drugi, da želimo samo ono što drugi imaju. A eto, postoje drugi koji tu uz nas nemaju ništa. Ali zato svašta imaju zastupnici koji, ako nastave ovim tempom, do kraja godine neće skupiti čak ni jedan radni dan.

Žalosno je što oni koji u to malo radnog vremena kravate vežu u ime naroda, tom narodu pljuju u lice ne pljujući u džepove u koje zavlače ruke da bi dobili najmanju plaću od 2.400 KM mjesečno. Naravno, u ono malo vremena što rade, skupštinski neradnici rasporede se po nekakvim klubovima, odborima, tijelima, povjerenstvima kako bi na tih 2.400 KM nadodali još.

Ako pojednostavnimo, ljudi u skupštini, kao uostalom i svi političari na funkcijama, u biti su naši uposlenici. I eto, krili oni to ili ne, mi znamo koliko oni zarađuju - minimalno 2.400 KM mjesečno. Mi ih, osim što im nekakvim poluzaokruživanjem dajemo priliku da budu tu gdje jesu, plaćamo i oni su nama odgovorni za svoj rad. No, kako to kod nas biva, odmahivanje rukom na šušanje, dovodi nas do toga da ćemo imati još jedno mahanje i to na tri sata rada bez dana kašnjenja plaće. A priča će završiti kao i većina drugih u BiH – bez ikakvog odgovora i odgovornosti.

Vi ćete od svoje marke odvajati 69 posto njima za plaću a oni će vam reći kako ne smiju odavati tajnu o svojim plaćama. Iako nisu uspjeli održati tajnom svoje radno vrijeme i iako znamo koliko je u njihovim džepovima, mi i jesmo šuše. Tu je zaboravljeni i nekažnjeni Zorić bio u pravu. Šuše smo koje dozvoljavaju da nam neradnici ne odgovaraju za nerad i da nam pri tome pokazuju srednjak jedne ruke dok im je druga u našemu džepu.

Prihvatili su pri tome nekakvu misterioznu agendu i odlučni su da nas sa svoje razine izvedu na europski put. Bilo bi najbolje da sami sebe izvedu na put u tri mila nepovrata i da zauvijek tu ostanu jer ništa drugo ne zaslužuju. A ni mi nismo ništa drugo zaslužili nego da sami sebe stjeramo u tri šuše, jer šuše, nijeme i gluhe, i jesmo.