Vratite nam srednji sloj!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svaki put kad prođem kroz Mahalu bacim pogled na radove koji su u toku, znate ove radove na kolektoru. Inače imam taj običaj da bacim pogled na ono što se radi, i još važnije – kako se radi, u ovom našem gradu.

Nije nikakva profesionalna deformacija, nego čisto bacanje pogleda ne bi li me nešto pozitivno iznenadilo. Uglavnom me, pogađate, ništa ne iznenadi.

Radovi i držanje vode

Godinama moj pogled završava na radovima koji su sinonim za aljkavost, mazanje očiju ili talove. Radove gdje jedan nešto kao radi, a petorica nadgledaju, radove koji drže vodu dok majstori odu ili one koji ne drže vodu nikako.

Ali, da ne bude da ja tako stalno nešto gunđam i prigovaram, jedan od radova koji su zbilja odrađeni kako treba u ovom gradu je bilo postavljanje novog asfalta kroz Bulevar i Mahalu prije nekih pet, šest godina. Ispravite me ako ne pogađam točnu godinu.

Naravno, nije sve bilo savršeno, ali u odnosu na ostale ceste u gradu, sve te tanušne slojeve asfalta i rupčage koje zinu od kiše do kiše, a krpe ih od izbora do izbora, asfalt kroz Bulevar i Donju Mahalu (bolje reći nad Donjom Mahalom) bio je za primjer kako se to radi. Dobro, zlobnici će reći – naravno da je tako kad to nije radio grad, nego je cesta pod ingerencijom Federacije, ali to ne mijenja osnovnu poruku – da je to cesta koja je urađena uglavnom kako treba.

Zinulo da nam kaže…

I danas ako prođete tom cestom, posebno na dionici koja prolazi nad Mahalom, vidite što je razlog što cesta nije „zinula“ već nakon prvih kiša – sloj asfalta je debeo kao patišpanja, ima tu i 15-tak centimetara, ako ne i više! Za razliku od svih ostalih jadnih gradskih prometnica, to je sloj asfalta koji ima i gazni i debeli srednji sloj, a i dobra je priprema ispod. Baza, što bi se reklo. Sve to možete vidjeti ako ovih dana prolazite kroz Mahalu. Samo obratite pozornost – i vidjet ćete kako se ceste zbilja trebaju raditi! Drugim riječima – tamo gdje ima srednjeg sloja i gdje je baza čvrsta i stamena, tamo ima i trajnosti. Tamo gdje je na lošu bazu nabačen samo tanak gornji sloj – to je šarena laža!

No, primijetit ćete i da je sada taj asfalt kroz Mahalu prokopan, dio ceste je potpuno nestao, kolektorima je trebalo napraviti mjesta i izgraditi vezu. Pa se s pravom pitam – kako će se sve to na kraju vratiti u prvobitno stanje? Hoćemo li opet na „federalni“ ili ćemo na „mostarski“ način? Hoće li biti zakrpljen samo taj prokopani dio asfalta ili ćemo sve nanovo ispočetka i kako treba, sa debelim i trajnim asfaltom? Ili ćemo pustiti promet po nedovršenoj cesti sve dok ne nestane makadama u nekoj od mostarskih bujica? Ili ćemo samo gledati kako se namiče tanak gornji sloj, da nam svima skupa zamaže oči da imamo nešto, sve dok se i sam ne sapere u neku lokvu, kao ona jadna džada od bolnice na Bijelom Brijegu prema stadionu.

Hoćemo li pošteno ili po naški?

Živo me zanima što će na kraju biti. Hoće li kao u najljepšim snovima ovo silno prokopavanja grada radi velikog projekta poslužiti i da se konačno s obrazom možemo provozati kroz Mostar, hoćemo li moći reći da su neke od najvažnijih prometnica dobile novi i lijepi asfalt, ili ćemo podijeti novu žrtvu zarad kolektora i godinama se truckati preko loše skrpljenih cesta?

Vjerujem da obećanje o ljepšem i čistijem gradu s kolektorima obuhvaća i konačno ljepše ceste nad njima. I da se, osim riješenog problema sa sranjem u gradu, imamo nadati da će i sranje na površini konačno ostati ružna uspomena. I da ćemo se konačno moći pohvaliti i debljim srednjim slojem, a ne samo šminkom, koja maže oči na površini sve dok se ogromna šupljina ispod ne ukaže nakon prve mostarske kiše.