Vrijeme je da pronađemo zajednički jezik

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hajde, kažem si, dobro je da se priča o jeziku. Ne možeš ne zamijetiti sve veći broj funkcionalno polupismenih oko sebe, previše onih koji nisu ovladali ni svojim jezikom, a htjeli bi se s visoka petljati  u tuđi. Previše je onih kojima je maternji jezik samo motiv prepucavanja, a u školi su se isticali markiranjem baš za vrijeme nastave jezika, smatrajući je dosadnom i niškorisnom.

Kad kažeš jezik, ne možeš ne zamijetiti kolone onih koji hrle u škole stranih jezika, koje niču kao gljive poslije kiše, ne bi li naučili svoj budući jezik, ravnopravni jezik svoje djece i budući maternji svojih unuka. Sve je više onih koji će sa sobom u grob ponijeti sve ovdašnje glagole, imenice i zamjenice u tamo nekom dalekom gradu.  

Kad gledaš po ovim gore parametrima, sve naše velike jezičke bitke na ovom terenu tek su jedna velika pirova pobjeda, ako su pobjeda uopće,  ali svejedno, okoštavanje, redefiniranje i uokviravanje nacionalnih jezika na ovim prostorima i njihov službeni međusobni odnos u zadnjih dvadeset godina nije bio nikakav neprirodan akt, jer kad se gradi nacija, ona se gradi, između ostaloga, i na jeziku. I nismo to mi ovdje izmislili, mi samo slijedimo klasičan šablon, koji je stvorio sve europske nacije.

Polubauk polukruži Polueuropom

U medijima već izvikana „Deklaracija o zajedničkom jeziku“ kruži kao bauk balkanskim prostorom zadnjih dana. Neki su joj sudili i prije nego je uopće izašao tekst deklaracije, neki joj plješću bez da imaju pojma o čemu se tu radi, sve, čini se opet, ovisno o političkom svjetonazoru. Očekivano, opet se o jeziku priča u kontekstu politike, a nije tajna da upravo takva priča i privlači u konačnici i one funkcionalno polupismene galamdžije s obje strane barikade, baš  kao što govno privlači muhe – i neće proći dugo da sve opet ne ode u krajnost.

Čini mi se da, bez obzira na medijsku pompu i određeni vjetar u leđa, Deklaracija o zajedničkom jeziku, neće preko noći uspostaviti  nikakav novi službeni jezik, a koji bi imao svojstvo zajedničkog jezika na ovim prostorima. Ona relativizira međusobno srodne jezike uvaljujući ih opet u jedan kazan jednog policentričnog jezika, kao izvedenice koje su nastale u određenim okolnostima i na određenim dijelovima ovog prostora, što je generalno gledajući izmišljanje tople vode.

Deder pogledaj šta piše na deklaraciji…

Deklaracija, kažu oni koji su je skrojili, neće, a niti ima namjeru, pokopati postojeće jezike, ali ostaje potpuno nejasno što Deklaracija uopće hoće? S jedne strane ona traži ukidanje segregacijena osnovu jezika i diskriminacije u javnim i školskim ustanovama na osnovu jezika, a opet s druge strane traži da se prestane sa nepotrebnim kompliciranjem i prevođenjem očitog u sredstvima javnog priopćavanja, u adminsitrativnoj i sudskoj praksi, gdje imamo, poglavito u BiH, sve napisano na tri jezika i na dva pisma. Nije li ovo kontradiktorno? Nije li upravo praksa pisanja na sva tri jezika najbolji primjer izbjegavanja diskriminacije? O detaljima se može, ali princip je bitan. A princip je u Deklaraciji pomalo nejasan.

Čak i ako ne ulazim dublje u imena potpisnika i pokretača, što se same „Deklaracije o  zajedničkom jeziku“ tiče, siguran sam  da će, kao što je slučaj s ama baš svakom Deklaracijom, ne samo o jeziku, itekako biti onih koji će na njoj, uz nju ili preko nje, ubirati političke ili statusne poene. No, to je neizostavna oprema ovakvih „muvinga“, kao što je rezervni kotač neizostavna oprema na automobilu, a nije ni da ne živimo u vremenu kada je politički poen sve što hoda, leti ili gmiže. Nije isključeno ni da su neki već uknjižili pokoji poen, ili barem uspjeli dotjerati vodu na svoj mlin ovom Deklaracijom. Vrijeme je pred nama, vidjet ćemo.

Ipak, bez obzira na sve, čak da iza Deklaracije stoji i nekakva „Velika sila“, mislite li da bi bilo moguće zavesti nekakvu jezičnu strahovladu na ovim prostorima i to baš sad, u trenutku dok je jezikova juha još uvijek topla?  Možete li zamisliti ovdašnje narode bez svojih jezika kao elementa  identifikacije, bez obzira koliko su slični ostalim jezicima u okruženju? I bolje je da ne zamišljate, jer ishodište je rat, strah i bijes. To što izuzetno dobro razumijemo svaku sekundu Pinkovih zvezda ili Zvezdi Granda, to što Oliveru, Halidu ili Gibonniju ne treba prevoditelj, ne znači da na ovim prostorima ljudima nije stalo do principa. Na kraju krajeva, hajde pokušajte reći da, ako je sve ovo isti jezik, onda neka se zove bosanski! Ili srpski, zašto ne? Hajde da se ne zajebavamo, sve je ovo ionako hrvatski jezik.

Živio Drug Titl!

Na stranu sve Deklaracije i „'ko nas bre zavadi“ spika, smatram da ovim prostorima odavno treba zajednički jezik. Pritom ne mislim na nekakva polu-mrtva slova na papiru, neke nove pokušaje standardizacije ili vraćanje starima (ako ih je uopće i bilo). Pri tom ne mislim na egzibicije i relativizacije koje imaju dokazati da svi mi govorimo istim jezikom i da nam ne trebaju striktno formulirani nacionalni jezici u stalnoj uporabi na svakom mjestu. Pritom posebno ne mislim na neki jedinstveni jezik kojim imamo govoriti od sada, pa nadalje – i ubuduće!  

O ne, što se mene tiče živio mi hrvatski do vijeka, ne dirajte u srpski, neka bosanskoga za sve što ga vole i upražnajavaju, ne šupajte u identifikaciju ljudi s njihovim jezikom, pa da je sto puta sličan. Neka i svih ostalih jezika kojima govorim(o) ili mogu govoriti, kojima znam međusobne razlike i zapravo uživam u njima, pogotovo kad se razlike preliju iz jednog u drugi k'o Sava kad se izlije iz korita. I sam ponekad, po volji ili potrebi, kao kad pjesnik traži rimu ili zvučnost, posegnem čas u drugi, čas u treći, a čas zagrabim u kakav turcizam, germanizam ili anglizam, kojima su ovdašnji jezici natrpani, neki manje, a neki više, ovisno o povijesnom, teritorijalnom i svakom drugom utjecaju. I sam ću prvi strancima priznati kako nisu u krivu ako kažu da su svi naši jezici jedan jezik, uostalom blago njemu da je tako, pa je lakše mogao naučiti razgovarati s nama ovdje. Ali, opet, ako ćemo se inatiti, držat ću se svoga k'o pijan plota!

'Ko nas, bre, oglagolja?

Pod pretpostavkom da se svi ovdje odlično razumijemo, što i ova Deklaracija, mnijem, želi poručiti, nama zbilja treba zajednički jezik. Opet podvlačim,  ne neki nadjezik, koji bi bio lučonoša nekakve nove uravnilovke na ovim prostorima, ili preteča nekakve nove (kon)federacije ili wannabe Juge za nova pokoljenja , pogotovo ne nekakav unitarni  jezik kojem ćemo sutra vagati koliko sastojaka ovog ili onog jezika ima u sebi i kojim ćemo se pendrečiti po ustima, nego nama treba  jezik razumijevanja. Baš kao kad hoćeš reći da su se dvoje ili troje oko nečega dogovorili, pa kažeš – našli su zajednički jezik!  E, za to nam zbilja ne trebaju nekakvi novi jezični standardi niti treba dokinuti postojeće, ne treba nam ni kompilacija ni megamiks, nego nam treba pameti i fleksibilnosti. Treba nam mudrosti i posipanja pepelom po glavi.

Za takav zajednički jezik nam ne treba ništa više od „Oprostite, jesmo!“, „Žao nam je“, „Jesmo, priznajemo, priznajte i vi!“, „Ako priznaš, pola ti opraštam!“, „Govna ste, ali ni nama nije mane“, „Učite na našim greškama!“, „Glupi smo k'o kurac!“, „Propali smo k'o žeton!“, „Ostavimo prošlost, pogledajmo u budućnost!“, „Nije naše da vam se petljamo“, „Vodimo ljubav, a ne (s)rat!“, „Eto nas kod vas!“, „Dobro nam došli!“, „Ne zamjerite nam nešto“, „Dođite nam opet“

Volio bih da primijetite kako ove rečenice potpuno jednako zvuče i izgledaju na hrvatskom, i na srpskom, i na bosankom jeziku. Ali jednako ih nismo u stanju izgovoriti kada je prijeko potrebno da bismo pronašli zajednički jezik. I ne da nismo u stanju, nego ćemo odmah pokušati relativizirati, zanijekati, opravdati, slagati, pronaći alternativnu činjenicu kao protuotrov.

Ako ćemo ići jezikom razumijevanja, on na svakom od ovdašnjih jezika uvijek zvuči isto – čak i onda ako na papiru piše drukčije! I to je jedini princip na kojem se trebamo graditi, pa makar nakon svega ostali i potpuno nepismeni. Bar bi nam poštenje i čojstvo  konačno bilo na nivou, a ne u bajkama.

Učenje, Života!

Uostalom, nema ljepše stvari, nego kad  kolega,  koji inače priča drugim standardnim jezikom, pripadajućim njegovoj naciji, iz poštovanja krene otpočetka sa mnom razgovarati na mom jeziku, a ja onda njemu uzvratim na isti način, njegovim. To je vrhunac jezika razumijevanja, tog jedinog zajedničkog jezika o kojem vam pričam,a za to nam ne trebaju nikakve deklaracije,  if you know what I mean.

Da se ne lažemo, bilo kakva zamjena hrvatskog, srpskog ili bosanskog jednim jezikom bilo bi isto kao kad bi mi netko tri neradna dana htio strpati u jednu te istu nedjelju. I u neku ruku, to bi mi dokinulo ovaj fini osjećaj pismenosti i poliglotske nadmoćnosti. Jer, ipak, pričati najmanje tri jezika, a bez muke i četiri, nije mala zajebancija. Zar nije tako? Razumijemo li se?