Vrijeme poluraspada

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jednom, ne tako davno, na istom ovom mjestu sam napisao kako me današnja Bosna i Hercegovina, država u kojoj živim više od dvije trećine svog života (prva trećina, odnosno nešto malo manje bilo je u SR BiH, odnosno SFRJ) opasno podsjeća na balon zaostao nakon nekog rođendana, nekakve korporativne fešte ili novogodišnjeg slavlja, pa se, na neku čudnu foru, mjesecima metilja po prostoriji.

Onako smežuran i na pola izdušen, taj balon više nije sposoban igrati primarnu ulogu rođendanskog balona, previše je ožiljaka prethodne noći na njemu, ne „leta“ okolo, ne sjaji i ne leluja veselo po zraku, ali još uvijek je u tom balonu dovoljno  zraka da se ne radi o amorfnoj masi nečega. I dalje je to balon, ali je taman toliko otromboljen da ne može puknuti.

Balon i sapunica

Možeš mu prići s otvorenim plamenom, nekakvim oštrim predmetom, ali on neće, poput tek napuhanog balona, eksplodirati munjevito uz bučan prasak i nestati „u havi“. Naprotiv, opet na neku čudnu foru, pred naletom prijetećeg predmeta, taj naš otromboljeni, smežurani, izudarani, stotinu puta dječjim ljepljivim rukama dotaknuti balon, još će se više uvući u sebe i lijeno otpepati dublje u mrak prostorije.

I ne mogu se oteti tom dojmu, već dugo, predugo. Uvijek kad nastupi kakva isforsirana kriza u državi meni se pred očima prikaže taj tulumarski balon, zagasito žut, koji pamti i neke bolje dane, a koji je ostavljen da, nakon što je dernek odavno utihnuo, u miru, ali bez nekog posebnog dostojanstva, tako mlitav i nimalo poskočan, broji svoje dane. Ponovno ga probati napuhati, da sjaji kao prvog dana, rizična je rabota, u kojoj može doći do pucanja, a opet, nekako ga ne možeš tek tako odbaciti.

Bosna i Hercegovina i njezin raspad, to je tema koje ne bježi niti nakon toliko godina. I evo je opet, aktualizirana, izvučena, možda, iz konteksta i stavljena u naslov, ali, svejedno, opet je tu. I, hoćemo li se raspasti? Hoćemo li puknuti? Već sam vam rekao u ovoj maloj priči s balonom da nećemo. Unatoč svemu, unatoč tome što će vam na moment izgledati kao da je nekakav kraj priče logičan, puno nelogičniji je bilo kakav razvoj događaja koji bi uslijedio nakon eventualnog kraja.

Ni gore, ni dolje, ni desno, ni lijevo...

Jednostavno rečeno, ma koliko komplicirano izgledalo,  Bosna i Hercegovina je zemlja koja je ostavljena u stanju nekakvog poluprikrivenog poluraspada, baš kako smo to nekoć učili u kemiji, ono kad su nas upoznavali sa svijetom atomskih jezgri kemijskih elemenata. Koliko se sjećam, glavni naglasak je bio tada na vremenu potrebnom da se raspadnu nestabilne atomske jezgre ili svojim putem odu elementarne čestice. I koliko se sjećam u igri su znale često biti ne samo stotine, nego i tisuće godina. Ponegdje i milijarde.  I to je prvo što vam želim reći.

Drugo, Bosna i Hercegovina je zemlja kojoj je zabranjeno raspasti se. Ne postoji, ma koliko će vam netko ispod glasa govoriti da je moguće, nikakva alternativa postojanju Bosne i Hercegovine. Čak i neki grlatiji, koji otvoreno zagovaraju raspad, zapravo će, zagrebete li bolje, pokazati istinu – oni parazitiraju na ovoj državi i nigdje im neće biti bolje nego na njoj. Gdje ćete, pobogu, sa ovolikom količinom labavosti i, slobodno možemo reći, latentnog bezakonja, bolje živjeti, nego u Bosni i Hercegovini?

Dakle, ne samo da joj je zabranjeno raspasti se, nego neki od naoko najvećih dobitnika u njezinom raspadu zapravo Boga mole da izdrži ovakva kakva jest, barem za njihovih života. A takvih ima i više nego mislite. I ne samo u takozvanoj eliti, ima i previše manjih riba, kojima bi bilo koji drugi akvarij izgledao poput zatvora. Ali, ribe kao ribe, šute.

To što je Bosni i Hercegovini,  u isto vrijeme, poprilično zabranjeno da bude funkcionalna i mnogo više država nego što trenutno jest, to je jedna posebna priča. To što smo svjedoci konstantnog stvaranja tri elite, koja svaka sebi uređuje prostor djelovanja i na tom prostoru farba svoj dio zemlje svojim svjetonazorima, pravilima i ikonografijom, pravdajući se onime što u isto vrijeme čine drugi, to je isto jedna posebna priča.

Svi glumci svoju ulogu vole

To što ponekad ne vidiš je li joj veći dušman onaj koji se izdaje za patriota, ili joj je veći patriot onaj koji joj se izdaje za dušmana, isto je jedna posebna priča.  Ali, u tom limbu u kojem je već dugo ova zemlja, ovaj prostor, ovi ljudi, i dalje je previše elemenata koji sugeriraju kako se ne radi o mrtvom tijelu utopljenom u teglu sa formaldehidom, koja samo čeka da ju netko neoprezno razbije.

Ne, ova država funkcionira još uvijek po dovoljno pravaca i nivoa da je ponekad smiješno kad netko spominje njezin  raspad. Da vidiš samo kad ti porezna bane na vrata ili kad ti neka od mnogobrojnih inspekcija u ime države legne za vrat. Itekako ti se onda pred očima prikaže kako država Bosna i Hercegovina postoji. Kao što sve države postoje, da te jednom rukom maze, sve uz pjesme o ljepoti prirode i snazi ljudi, a da te drugom rukom čvrsto stežu, da ne utekneš njezinom stisku i stalnoj pohlepi aparata.

I baš ta pohlepa aparata, baš ta potreba da se servisira kurta i murta, to je najjača brana bilo kakvom raspadu. Jer, gdje će, pobogu, sve ove kreature zakačene na državnu sisu ako država propadne? Neka druga ih, ma koliko im mila bila, sigurno neće prigrliti, dosta im i njihovih uhljeba, a neka manja forma, nastala raspadom veće, samo će još više zagrcati u dugove i siromaštvo.

Ponekad me sve ovo podsjeti na one dokumentarce u kojima velika riba pluta morem, a na njoj stotine malih ribica, koje se hrane njezinom kožom i parazitiraju na njezinim parazitima. Što će male ribe ako im velika riba ugine? Kome će ovdašnji trgovci prodavati robu ako im se tržište smanji? Tko će puniti budžet ako se smanjimo? Hoće li išta ostati u tom budžetu za neku podjelu viška?

Galama, larma, buka, daj nam ćevapa sa puno luka!

Stoga, buke i galame će biti vazda. I poziva na kraj, raspad i razdruživanje. Uvijek će neki Čombe bacati dimne bombe. Ali, ne treba svakoj šali vjerovati kao da je činjenica. Neće biti kraja cirkusu.

Nažalost, ne vidim kraja ni stanju grča, ovoj institucionalnoj agoniji, netko će reći i efektu luđačke košulje. No, da ponovimo - otromboljeni balon, ali ipak balon. Nestabilna  atomska jezgra koja će možda jednog dana, ali taj dan možda i ne dođe, posebno iz naše vremenske perspektive. Velika riba o kojoj ovisi veliki broj malih riba. Sasvim dovoljno argumenata da na pitanje hoćemo li se raspasti odgovorim sa – je li se to vi zajebavate?

Uostalom, hajde mi iskreno odgovorite na pitanje – a što ćete i gdje ćete to vi sutra, ako bi se u nekom ludom raspletu događaja, ova zemlja, ova Bosna i Hercegovina, raspala? Što mislite, hoćete li dobiti nešto više, ili, pak, duplo golo? Ako vam odgovor malo zamiriše na ono „nevesinjsko pitanje“, odnosno ozbiljnu zabrinutost zastupnice iz tog grada što će narod otamo ako se RS odluči odcijepiti, možda ste na pravom tragu.

Da sam romantičan, možda bih čak napisao – makar se i ne volimo, možda se i mrzimo, vjerojatno bi nam pokatkad bilo draže da onih drugih nema, možda i ne bi htjeli više živjeti skupa – ali, kako stvari stoje, „večno ćemo da budemo naši“. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.