Za neisprane mozgove jednostavno nema mjesta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Bosni i Hercegovini može se bolje živjeti s tri tisuće maraka nego s tri tisuće eura negdje u Europi. Rekao je to nedavno visoki predstavnik u BiH, Valentin Inzko, nastojeći nespretno reći kako je tamo negdje drugdje teško, a lijepo tu kod nas. Pogotovo kad se može tri tisuće maraka potrošiti za jedan dan.

Bilo bi dobro da je Inzko tada rekao kako se, nažalost, te tri tisuće KM rijetko zarađuju i da se nalaze samo u odabranim džepovima i da je prosječna plaća u BiH frizirana sabiranjem plaća u državnim foteljama, pa ispada da svatko od nas radi za četvrtinu Inzkovog ideala. No, u stvarnosti, plaće i raskoš su daleko manje.

Istina je da za pristojan život u BiH ne treba previše. Naravno, ako je netko u glavi pristojan i ako se pruža onoliko koliko je dug. No, život kakav nam se svakim danom sve više nameće, ipak traži više. Nije problem živjeti ni sa samo jednom plaćom. Problem je što nad njom uvijek visi upitnik, što se poticaji za bolji rad daju na kapaljku i postaju spoticaji i što se svaki bunt riješi nogom u dupe jer toliko je onih koji bi da rade.

Istina je i da se svatko normalan, pristojan i pružen onoliko koliko je dug, poželi s vremena na vrijeme napraviti korak naprijed, napredovati, učiniti više i poželjeti da je brojka od koje se mjesečno oduzima življenje ponekad viša. Zar je grijeh željeti više, izgrađivati se, rasti, mijenjati se i mijenjajući sebe nabolje mijenjati nabolje i svijet oko sebe? No, kako sve u ovoj zemlji stupči na mjestu, tako i nove prilike, povišice i napredovanja stupče i prilično su rijetka pojava.

Zato su česta pojava baratanja brojkama i mantriranje visokopozicioniranih, koji friziraju naše plaće, da su brojke o odlascima izmišljotine i da odlaze samo oni koji su pohlepni. Tako načelnik jedne općine govori kako nevidljivi neprijatelji podmeću informacije da sve više ljudi odlazi dok njegov glavni svećenik javno moli Boga da ostane i ono malo ljudi što je otišlo.

I prvi čovjek Federacije kaže da zemlja nedodirljivih prilika, namještenih poslova, kupljenih diploma, pretrpanih ureda maminim i tatinim djevojčicama i dječacima, nekažnjenih kriminalaca nije kriva što se bježi iz nje. Kaže premijer kako je svijet šarena lopta i da su mladi znatiželjni i željni odlaska. No, kad bi se načelnik općine i premijer potrudili pa nešto oko sebe pobojali drugim bojama osim bojom stranačke propusnice, uzvraćenih usluga i mudrih računica, možda bi i ovaj začarani trokut bio dovoljno šaren da se ostane u njemu. Kad bi i onaj svećenik iskreno molio za ostanak, a ne skrivajući u molitveniku boju najjače stranke, možda bi Bog i pogledao u našem smjeru.

Ne treba se lagati - i preko granica se živi u svjetovima prodavanja magle, samo su tamo stvari sređene, pa ćete, ako želite raditi, dobiti posao, ako želite napredovati, napredovat će te, ako želite promijeniti nešto, dobit ćete priliku i neće vas spoticati netko tko sjedi u uredu do vas samo jer je netko nekome kum. Jer, tamo kumstvo nije platno sredstvo. Tamo ne morate kupovati maglu ako nećete, a ovdje morate do beskraja voljeti njezine prodavače. U protivnom ste izdajnik, protivnik, polupripadnik naroda s nečistom krvlju što će dovesti do lošeg ili nikakvog posla i do saznanja da nitko neće prstom mrdnuti da ne odete preko granice.

I kad se isperu sve boje, jasno je da je ono što lomi ovu zemlju prevelika vojska ispranih mozgova, koji će se na lokalnim predizbornim skupovima opet obojiti u jednu boju i umjesto lokalnih problema i lokalnog šarenila, slušati visoku politiku u svom dvorištu. Nakon toga će isti ljudi vrebati foteljice kako bi na njima zasadili svoje cvijeće i zauvijek im začepili usta. A onda će novo cvijeće oprašiti svoje cvijeće, a sve kritike njihovih boja svesti na eho koji dovodi do totalnog tupila. Stoga nema promjena. Ni u foteljama, ni u redovima za zalijevanje tupilom.

Onih našteljenih više je od onih koji se žele pružiti samo koliko su dugi i zauzeli su sva mjesta za pružanje. Ne traže neisprani mozgovi puno, ali za njih jednostavno više nema mjesta, ma koliko načelnik lagao, premijer bojao izmišljenim brojkama agendu, Inzko tješio teškim životom vani, a svećenik molio Boga da ne idemo.