Zastavarenje u BiH: 'ko ne skače, mrzi Bosnu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Malo koja država na svijetu se može pohvaliti tolikim zastavarenjem kao BiH. Kod nas kad se nema čime, a sve je manje drugog ponosa, onda se raspali po zastavama. No, razmahani kakvi jesmo, ni to nam ne ide najbolje. Malo je kome jasna zastava što liči na logo jedne vrste baterija. Tako se i na službenim pročeljima naopako okreće, a pravi se od tako lošeg materijala da na svim tim pročeljima više nalikuje na otirač kojeg je vjetar nabio na jarbol nego na državnu zastavu.

S druge strane, toliko je zastava palo na sudovima zbog vrijeđanja drugih da svako mahanje nanosi nekome bol i, da je u normalnoj državi koja poštuje sama svoje zakone, graničilo bi s kaznenim prijavama i svim onim što slijedi nakon toga.

Zastavarenje kod nas ide u toliku krajnost da se jedan narod odrekne svojeg simbola jer je drugi narod tim simbolom zamahao nad idejama koje se ne sviđaju tom narodu. I onda se netko umota u jednu zastavu, pa ga privedu, pa netko spali nečiju zastavu na utakmici pa ga ne privedu, pa vjetar odnese državnu zastavu pa se digne stara priča o mržnji i potrazi za nepoznatim počiniteljima koji su odveli zemlju u poznatom smjeru. I tako u krug neposoljene pameti pamet solimo drugima, a javni servisi, kojima za savršenstvo i objektivnost nedostaje samo 7,5 KM po stanovniku prešute vijest prikrivajući tuđim mržnjama mržnje u svojem dvorištu.

Mi, jednostavni kakvi se volimo nazvati, tako i jednostavno šaljemo dubokoumne poruke. Gazeći nečiju zastavu na zemlji pravdajući to činom podrške narodu kojeg ta zastava boli, mržnjom pokazujemo da smo protiv mržnje. I to samo kod nas, najjednostavnijih ljudi s najboljim srcima, koje tu i tamo propucamo mržnjom, ima opravdanje.

Jer, potpuno je suludo svakodnevno galamiti da vam gaze zastavu i okreću joj leđa kujući to u zvijezde najvećih uvreda i najdubljih mržnji, a onda gaziti tuđu zastavu pretvarajući se u najveće pravednike na svijetu. Izmoreni svojom nevažnošću, slomljeni u pokušajima da budemo normalni u normalnom društvu, zaboravljamo kako nam nad glavama vise okrvavljene zastave i otirači koji nikome ne znače ništa osim simbola nametnutosti, nakaradnosti i ubijanja tijela i duha. Zaboravljamo da nismo oprali ni svoje boje ni svoje jarbole koja smo često koristili kao koplja.

Suludo je gaziti nečiju zastavu ne nudeći svoju na gaženje i galamiti kako zbog njihove djece dajemo žara svojim tabanima zaglavljenim u kineskim patikama na potrošenim asfaltima. I što je najgore, pretvaramo sve one koji nisu skakali, ne skaču i ne bi skakali po tuđoj zastavi u one koji mrze Bosnu.

Suludo je skakati po nečijoj zastavi u ime nečije djece i glumiti pravednike, a ne shvaćati da svakim skokom skačemo po svojoj djeci učeći ih da je skakanje i pljuvanje po tuđem ljubav. Skok - da se na mržnju odgovara mržnjom. Skok - i da samo oni drugi pucaju u malu djecu, a da su naše zastave i ruke čiste i da se pod našim zastavama nisu ubijala nevina djeca. Skok.

Onda ćemo se opet začuditi kad krene zastavarenje i propucavanje srca. Logiku je mahanje i skakanje otjeralo.