Zebra, tebra!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prošli tjedan bio u Banjaluci. Lijepa i uređena Banjaluka, da vam budem iskren, za ovo malo grada što se zove Mostar, izgleda k'o glavni grad. Široke ulice, uređen promet, fine fasade, ljudi lijepo obučeni, znaš gdje je centar i gdje mu je glava i rep, na prvu loptu baš imaš dojam da si došao u urbanu sredinu.

Sve kontam, ma hajde, to je tebi samo zato jer si došao iz Mostara, pa ti svaki grad izgleda uređen i urban, ali ne lezi vraže, ni na drugi, a ni na treći pogled Banjaluka me nije razočarala.

A najviše me je fasciniralo što svi automobili stanu kad kreneš k zebri, a dok prelaziš nitko ti ne „blica“ i ne svira da požuriš. Nije kao kod nas da ti odmah vozač daje do znanja kako nema on toliko vremena da ti tu nešto lagano hodaš po zebri. U nas raja, primijetit ćete, često trči preko zebre, sve se boje da će ovaj, što se nekim čudom smilovao stati, naglo promijeniti mišljenje.

Prehodaj me nježno!

Primijetio sam još jednu stvar u Banjaluci – nitko ne trči preko ceste i ne prelazi mimo zebre. Ma kakvi, svi imaju vremena, svi uredno u gomili prelaze, auta lijepo čekaju…nije to kao kod nas – gledam i ne vjerujem, ljudi koriste čitavu dužinu pločnika da bi stigli do zebre i tek preko nje prešli cestu! Meni kao Mostarcu – nevjerojatan prizor! U nas, čitali ste uostalom što sam neki dan napisao – svi prelaze gdje im padne na pamet, i ukoso i na sredini, i na trećini i na sedam osmina. Kako svi, tako ponekad i ja. A auta ne šljive zebre ni dva posto, protutnje kao da ni njih ni pješaka nema. Kako svi, tako ponekad i ja. Pa mi sve bude žao, osjećam se krkanski, a to mi nikad nije bila namjera u životu.

Pa mi se dogodilo da se u toj istoj Banjaluci zahvaljujem ljudima što su mi stali na pješačkom. Ono, klimnem glavom i mahnem prijateljski rukom u znak zahvale, izustim jedno dugo i veliko Hvaaaala! I vidim nije im baš jasno, možda su se pitali jesam li dobar ili nešto u fazonu -  vid' budale, priča ili sa mnom ili sam sa sobom!?

 Došlo mi da kažem – oprostite, ja sam iz Mostara, u nas se, znate, nekako red zahvaliti kad ti netko stane pred zebrom. Jer to je, znate, u nas junački pothvat i rijetka stvar. Ne samo da kad staneš pješacima ideš „mimo svijeta“, nego riskiraš da ti onaj iza jebe sve po spisku jer „kome glumiš finoću, majmune, kome si ti bečka škola?“

Kad smo kod bečke škole, baš tako su me čudno gledali i u Beču. I u Barceloni, i u Dizeldorfu, i u Budimpešti, kad malo bolje razmislim i u Rijeci i u Varaždinu, i u Zagrebu, i u Sarajevu, čak i u Metkoviću. Tamo mi je lik krenuo stajati i puštati me preko zebre još s vrha ulice, čim me je ugladao da koračam prema zebri! A evo sad i u Banjaluci.

Safari na mostarski način

Pa, koji je vrag s nama ovdje? Samo me u Mostaru ne gledaju čudno kad se zahvalim jer me propustiše na pješačkom, jer i ljudi za volanom su svjesni da je to u nas – golemo! U nas je navika da se zebre iscrtavaju, ali njihova funkcionalna vrijednost je zbilja upitna.

A u Banjaluci mi rekoše da je u njih ta kultura čisti strah od kazni, koji je vremenom prešao u naviku. Jer je policija u svoje vrijeme uvela red, kakav u gradovima već treba biti. Policajci na pješačkim prijelazima kontroliraju promet auta i pješaka. Vide li auto da ne pušta pješaka – kazna! Uhvate li pješaka da prelazi na crveno ili mimo zebre – kazna! Auto kroz crveno – kazna! Ima Zakon, ništa nije izmišljeno, samo ga treba sprovoditi.

A u nas? Dajte, ne budite smiješni! Kao i prošli put kad sam pričao o prelasku preko zebre na naš domaći način, tako pišem i danas – tako malo je potrebno da se uljudimo. Samo malo stege i udarca po džepu. Samo koja kamerica i malo češći pozornici na cesti. I mudonja koji će čvrsto stati iza policije, da se zakon sprovodi bez iznimki. Nijedan veliki grad, ni jedna velika kultura nije nastala bez poštovanja normi koje su usvojene kao ideal ponašanja.

Kulturshock

Svaka velika priča i svaka velika promjena kreće od naizgled prizemnih stvari – ovaj put, recimo tako,  od promjene kulture ponašanja u prometu. S naglaskom na ono „bez iznimki“

Ali, grad u kojem je sve ofrlje, u kojem je iznimka problem samo ako nisi dio nje, u kojem zebre blijede preko noći, a prometna kultura podivljala k'o bakterije na lešini, teško da će bilo gdje naprijed. Može samo tavoriti kao čaršijica koja propada pod teretom vlastite skučenosti i nedostatka hrabrosti da zbilja postane grad.

I što možeš očekivati nego da se navikneš na ono zbog čega ti se vani, pa čak i u Banjaluci mogu samo nasmijati? I da skočiš kao oparen kad te netko iznenadi jer ti je stao da prijeđeš cestu. A ti sve kontaš – sad će po gasu!