Život u stadu mlohavih fitilja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vrijeme liječi sve. Izlizana je to definicija koja najbolje opisuje sve naše izlizane buntove i pobune. Svaki put polako, ali sigurno, ugasi se plamen u koji se odjenemo kako bi se izgalamili nad tisućama nepravdi što nam se odvijaju pred nosom. Iznesemo red galame, složimo red dubokoumlja i dozu definicija da znamo zašto ali ne i kako i utihnemo kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Čak se, uvjerivši se kako znamo sve odgovore na pitanja na koja nam oni zaduženi za odgovaranje ne odgovaraju, prepustimo nižerazrednim zabavama u javnosti stavljajući ih na prvo mjesto naše nove liste problema.

Optužujući za šutnju policijske i pravosudne strukture u Širokom Brijegu zbog nerazmotavanja slučaja pretučenog mladića i umotavanja rođendanske proslave u misteriozno klupko i sami smo ušutjeli tvrdeći da nekim veličinama nitko ne može ništa. I onda se, veliki u sebi, dizanjem ruku od svega i uvlačenjem tipkovničkog jezika pretvorimo u sitnu mrvicu tražitelja istine i gromadu tupih, začepljenih usta.

Nitko više ne spominje slučaj dječaka Solde. Tek tu i tamo se prostre tekst u kojem se ne šalju pitanja na prave adrese već se nesvjesno slučaj pretvara u tlapnje mase koje šutljivci u foteljama vješto pretaču na mlin svojeg vremena.

Pogubile su se naše bune i pobune u moru ''važnijih problema'', pa nitko više ne spominje ni smrt beba u Mostaru ni traljave rekonstrukcije prometnica nad kojima će vječno biti upitnik kvalitete, tajnovitih nadglednika radova i neplaćenih penala. Zaboravili smo i jedno od većih zajedništava u Mostaru kad su se živi zidovi kleli da pravosudna mućka s otkupom stana neće proći tek tako. A prošla je. Kao i rođendanske šake i kao bolnička bakterija – strpljivo čekajući da se ispjenimo, da ispucamo umorne prste od tipkanja pa da mirno prođu pored nas u novi pohod na nevine glave.

Obradovani plitkim klanjem i još plićim pjesmuljcima voditelja s dvije strane granice, zaslađeni Kolindinom čokoladom, iz uloge boraca za živote pretvorili smo se u statiste sve gore i gore tragikomedije u kojoj živimo. Pušimo naručene priče kako povratnici iz Njemačke grade kuće jer smo obećanija zemlja od obećane zemlje i ložimo se na nikad dovršene priče o zločinima koje nikad nitko naš nije počinio. Tu i tamo upali nam se mlohavi fitilj na kriminal naših u vlasti, zgrozimo se koliko koljena su sve pozapošljavali i gdje pa onda ukrućeno planemo po njihovima jer je bolje da naši pljačkaju zemlju nego njihovi.

A vrijeme prolazi. I neće vratiti ničije šake s dječakovog lica niti zaustaviti bakterije pred onima koji nisu ni znali u kakvu vukojebinu su upali i među kakve imače kada što planu samo da i u tom plamenu budu dio stada kao što su stado kad zaokružuju one što ne mare kad im tuku djecu, truju bebe i kopaju rupe pod životima.