Zlatko Dalić je normalan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naslušali su se Hrvati, i s jedne i s druge strane granice, mnogo velikana i mnogo velike šuplje priče. Nagledali su se uzdignutih ruku, zapjenjenih usta, nosova do nebesa. Gledali su gužve u prvim redovima i beskrupulozna laktanja. Nisu se nagledali djela. Najmanje dobrih.

Naučili su Hrvati, i s jedne i s druge strane granice, ništa manje nego svi drugi narodi preko uvijek friško zarezanih granica, slušati galamu. S puno bespotrebnih slova, iznova su svjedočili kako se na šupljoj galami za druge, predano radi samo na sebi, svojim džepovima i carstvu, laktanju i smijanju. Obično osmijesi zgrčenim životima padaju iz prvih redova. U zadnje se guraju svi ostali. 

Nevidljivi čovjek, Zlatko Dalić, bez puno riječi digao je Hrvate do ekstaze. Neke druge u regiji nešto manje. Nije galamio ni za sad nebitne prekršaj i penal, niti zbog vjerojatno uplakanog Kalinića. Nije galamio ni s pozornice na Jelačićevu trgu. Naprotiv, izgledao je kao da su ga jedva natjerali da progovori. Zato nije jedva cijelo vrijeme držao Vidu na autobusu.

''U dobrome se ne uzvisi, a u lošemu ne ponizi'', rekao je Dalić u jednom od prvih intervjua nakon neprospavane finalne moskovske večeri.

Posložio je, napričali su se mnogi, Livnjak za kojeg se donedavno nije niti zaozbiljno znalo, hrvatske nogometne veličine u red u kojem, pokazat će se, jako dobro funkcioniraju. Rasporedio je Dalić priču, odvagao koliko, kad i što treba reći. Snagu je potrošio na lekcije da laktanje za sebe nije borba za druge.

Kao ni mnogi drugi, Dalić još nije ni svjestan što je napravio. U svijetu galamdžija u kojem živimo, u svijetu naslikavanja, umjetnih smješkova i zvonjave riječima, Dalić je okrenuo novu stranicu i pokazao, prvenstveno Hrvatima kojima je na kraju posvetio sve, kako se može skromno i ponizno, ali nimalo pognuto i bezvjerno, ostvariti san.

Samo je trebalo spustiti laktove, protresti mišiće i podsjetiti pamet da nitko ne vrijedi bez onog pored sebe i da borba nema smisla ako jogunjavo srljaš samo za sebe i za u sebe.

''Čovjek mora imati neki cilj i vjerovati i stajati iza njega'', poručio je nadahnuto Dalić i stajao cijelo vrijeme čvrsto na zemlji iako se, u vremenima bahatih mogao vinuti prilično visoko.

Slušali smo mi i produhovljene opaske i ranije. Ali one nisu urodile plodom nego samo sramotnom listom novih službenih automobila na čiju će se skupu kožu naslanjati laktovi naoštreni za nove utakmice samo za sebe. Tako će i Dalićeve lekcije, koje su utučenoj Hrvatskoj i pogubljenim Hrvatima u BiH dale nevidljiva krila, proći i nestati negdje u silnim odjecima priča o stvarima koje trebamo pametnije napraviti.

Priča o skromnosti, upornosti, pravim vrijednostima i stajanju iza cilja, izblijedit će. Vratit će se stare navike i sebičnost u kojoj se pod tlapnjama o boljem grade životi galamdžija i teške sudbine onih koji trpe. Majke će naručivati maturske radove za djecu, ganjat će se štele, šutjet će se za poslove i zbog poslova, trpjet će se gori na boljim mjestima. Trpjet će se daljine, razdaljine, odlasci bez povrataka. Opravdavat će se manjak truda i poticati na laktanje - za sebe, uz njih protiv kojih si kao protiv. Odustajat će se od snova, saginjat pred ulizicama, obećavačima i licemjerima i dizati ruke od života. Uz tek tihu kletvu - na njihov, a ne na svoj račun - kako se nismo izborili za prave vrijednosti.

Hrvati, s bilo koje strane granice, ništa manje nego svi drugi narodi preko uvijek friško zarezanih granica, nisu normalni. I neće biti. Zlatko Dalić je normalan.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.