Disanje na raketama i dalekometni patriotizam

Tekst članka se nastavlja ispod banera

1.11. – Ponedjeljak

Ljubitelj harmonike i mikrofona džabe govori da ne želi da BiH nestane. Em se pamti dobro njegov flomaster, em ga nitko ne sluša. S tim da je ovo drugo gore. Ipak se naše velike djece ne pita puno o crtanju karata. Zato je gore što Dodiku nitko s najglasnije strane u BiH, kad već neće ruku, ne pruža ni uho.

Sve se više čini, ma koliko stranci trubili da dogovora mora biti – a dogovor živimo već tridesetak godina – da će se naši dječaci igrati gluhih i slijepih pregovarača.

2.11. - Utorak

No, možemo spavati mirno. Član Predsjedništva BiH, koji je zagadio zagađenu političku scenu dodatno, obećao je svijetu da ćemo biti čisti. Željko je Komšić obećao da ćemo mi, koji smeće ne bacamo samo kad prijeđemo granicu, paziti da svijet bude manje zagađen.

''… morat ćemo u budućnosti ulagati više energije i novca kako bismo dostigli ciljeve koje smo postavili sami sebi'', rekao je Komšić ne trepnuvši pri laži da BiH ima bilo kakav cilj. Novac, jasno je, uvijek dobro dođe. Pogotovo onaj koji se baca u vjetar.

Svijet je dobio izvješće o BiH. Zemlja bi se mogla raspasti i moglo bi zapucati. To, mi koji slušamo iste likove godinama, znamo odavno.

Veliki su, dakle, pričali o nama. Produžen je mandat vojskama koje će čuvati mir. EUFOR će nas braniti. Bude li nas štitio onako kako je provodio akciju Žetva kojom je prikupljao oružje po bh kućanstvima, bit će svega do koljena.

3.11. – Srijeda

Svi oni teško oboljeli od Covida, na čiju kartu država igra kad treba omekšati okamenjena srca stanovništva, trebali bi se priključiti na rakete. Tako barem misli Zukan Helez, navodni ljevičar koji rješenje vidi u oružju.

Kaže SDP-ov zastupnik i bivši ministar premijera oprane kose kako smo umjesto respiratora trebali kupiti rakete. I to one dalekog dometa da možemo zapucati na dvije strane koje nam prijete. Odjednom, mi koji se ne možemo dogovoriti niti oko čega unutar granica ove zemlje, ni o tome koliko nas ima, ni o tome što trebamo pjevušiti, niti o tome čime trebamo mahati, ni tko smo ni što smo, znamo da je neprijatelj s naše lijeve i naše desne strane točno tamo gdje je zadnji doseg Helezovih željenih raketa.

Dakle, kako to samo može smisliti podivljala ljevica s dvije desne, mi ne trebamo disati. Trebamo se priključiti na rakete i ispaliti u jedno veliko ništa.

Ali, džabe Helez maše dalekometnim projektilima zaboravljajući da, dok se zvecka oružjem, radnici namjenske industrije zveckaju kovanicama tražeći plaće. I to oni kod kojih se Čovjek iz trezora divio veličini puške.

4.11. – Četvrtak

Helezova meta za to vrijeme provocira nove salve bijesova onih koje je naljutio sapun i parfem iako dobro znamo da smo samo šminkeri koji glumimo da smo država sa svime onim što država ima.

Ovoga puta maštoviti Zoran Milanović rekao je kako u BiH ne može biti rata i da se možemo gađati samo kestenjem jer smo gladni kruha. Naravno, skočit će ovlaženi jezici i tvrditi kako u ovoj zemlji gladnih nema, kruha ima i da se imamo čime potući osim kestenjem. Kestenje je ipak poskupjelo, a kruha gladna namjenska industrija ionako traži da joj se nađe posla.

A kad se opet potučemo, onda ćemo se okupati. Nebitno je kako ćemo se poslije toga namirisati. Ionako svatko ovdje svakome smrdi.

5.11. – Petak

Hrvati kažu da nema trgovanja u velikoj prodavaonici mješovite robe upitnog roka trajanja i još upitnijih proizvođača. Politika u BiH svela se tako na sipanje priopćenja u javnost i dječačku svađu velikih i malih, domaćih i stranih, njihovih i tuđih, svojih i svačijih. Cijene se ne spominju.

Za to vrijeme slušamo kako su se respiratori kupovali na papirićima i postajemo svjesniji kako nam nitko neće pokazati malo veće papire koji su zamalo srušili stranku koja tvrdi da je spasila pravosuđe.

Zemlju, onu pravu Zemlju, za to vrijeme ne zanimaju naša natezanja. Kiše nam govore da je sve manje šume, a vode da smo mi samo kap. Ali, mi kao mi, ne slušamo.

6.11. – Subota

Zemlja bi se mogla raspasti, tvrdi novi visoki predstavnik. Opet nam s visoka dolaze duboki glasovi.

No, prvo se moramo natopiti. I to prvo vodom.

7.11. – Nedjelja

Poplave bi nas opet trebale spojiti. Nakon političkog blata, izlile su se vode o kojima nitko ne brine. Sad ćemo slušati priče kako je narod u ovoj napaćenoj zemlji složan, kako se uvijek pomažemo kad je najteže i kako je to pravo lice naših ljudi zarobljeni u trokutastu luđačku košulju koja se opet odvezuje.

A onda ćemo dokazati kako imamo pamćenje ribica koje je potrovalo smeće što izranja iz rijeka i kako će teško nestati blata kojeg ćemo uskoro jesti.

Oni što se zaklinju kako će pomoći poplavljenima isti su likovi koji šute kao zaliveni poplavom o tome kako je potrošen silan novac za saniranje posljedica katastrofe iz 2014.

Neki zato mole da bude potop. I još ako potopljena zemlja bude raspadnuta, ni suša joj ništa neće moći.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.