Novac buši gdje patriotizam ne može

Tekst članka se nastavlja ispod banera

27.9. – Ponedjeljak

Opet Republika Srpska odlazi iz Bosne i Hercegovine i opet slušamo kako jedno guši drugo. Natezanja s odlascima i branjenjima države koju ni na jednom kraju ne zanima neki drugi kraj stara su preslušana priča u kojoj niti jedan akter nema stvarne hrabrosti.

I dok se pokazuju mišići, uglavnom oni na jeziku, novac buši gdje patriotizam ne može. Sjednica Vijeća ministara, čije je neodržavanje pokazivalo svu srpsku ozbiljnost, bit će održana kako ne bi oni na jaslama ostali bez plaće. Rekao bi netko da je ljubav prema domovini jača od bilo kakvog proračuna. Ali nije.

A onda je počela još jedna igra zastavama u BiH. U zemlji, posebnoj po neobičnim ljubavima njezinih nepopisanih paćenika, opet nekome smetaju boje. Suživot, čim malo zaškripi bezidejnim politikama, postane problem koji zasjeni sve gladniji život.

28.9. – Utorak

Mrcvare nas opet pričama kako nema raspada BiH a nitko nema dovoljno dokaza da je BiH uopće i sastavljena. Dodikovi ljudi neće sudjelovati u radu državnih tijela osim, kako reče, ponekad i osim kad se odlučnost pokazuje u džepu.

Bakir Izetbegović, koji je plakao nad državom kad bi se netko mimo protokola sastao s nekim državnim vrhom u regiji, sastao se sa Zoranom Milanovićem na kojeg je galamio zbog big shita, sapuna i parfema. Zaboravljeni su mirisi a riječi su ostale tajna pa se ne zna puno o razgovoru prvog do Sebije i drugog u Hrvatskoj.

U Mostaru je zasjedalo Vijeće. Tko je pratio sjednicu, opet je mogao gledati Kafić uzdravlje u kojem nikome nije bilo jasno tko je napisao imena ljudi što će činiti gradsko izborno povjerenstvo. Skandal, koji je najavljivan i koji bi to trebao biti, izgladio se u bezbroj pauza. Dignute su ruke i za posuđivanje novca za mostarsko parkiranje koje visi u zraku bez ikakvih ideja i planova.

29.9. – Srijeda

Nikoga ne zanima, ali se svejedno održavaju ročišta zbog nabavke respiratora pomoću kojih su prodisali samo džepovi.

Hrvatski je predsjednik progovorio o sastanku s Izetbegovićem, ali opet ne znamo o čemu su pričali. Politika na Balkanu puna je tajni. Tako nikad nećemo znati što su pričali turski sultan i srbijanski predsjednik osim da su pričali i o nama niti će ikada procuriti kasni svatovski razgovori.

Procurila je zato američka ideja o izbornom zakonu. Misli Amerika da je dovoljno ponijeti gumicu i izbrisati etničke odrednice. Kao da im nije jasno da se nije ginulo da se briče i da mi ne znamo brisati gumicama.

30.9. – Četvrtak

Nema tko se nije ogradio od uvoda i ideja Matthewa Palmera o izbornom zakonu. Glatko, jasno je, neće ići. Osim ako američki diplomat nema uz gumicu u džepovima skriveno zavrtanje ruku domaćim liderima.

Europa je dovukla Milorada Dodika na radno mjesto pa se u zgradi Predsjedništva BiH moglo čuti kako je našoj zemlji mjesto u Uniji iako Unija ima dovoljno problema i bez nas.

Otvoren je most Svilaj. Tih 660 metara dugih 23 milijuna eura most je, rekli su u govorancijama, prema Europi. Za to vrijeme, porušili smo sve mostove između sebe.

1.10. – Petak

Svi odmahuju rukom na ideje donesene iz Amerike. Palmer, iako je u BiH došao s jasnim stavom, okreće priču i govori kako je njegov zadatak samo posjesti lidere i natjerati ih da pregovaraju. Dogovor je, kaže, u njihovim rukama.

Svi znamo što to znači.

2.10. – Subota

Fadil Novalić utješio je građane da neće biti poskupljenja struje.

Fahrudin Radončić uradio je opet ono što mu najbolje ide. Nakon velike ljutnje i potrošenih naslovnica na obračun s Gospodarom bosanskih prstenova, odlučio je kako će ponovno zagrliti Bakira Izetbegovića kako bi spasio BiH ali, valjda, i spriječio potonuće svoje stranke da se izgubi među velikima.

Europska unija rekla je da bismo u tu zajednicu mogli ući za deset godina. Javio se Šefik Džaferović i rekao da je to njemu OK. Neki stvarno misle živjeti vječno.

Za to vrijeme, neki drugi ljudi otkrivaju neke nove svjetove. Stigla je fotografija s Merkura dok mi čekamo preslik silnih diploma.

3.10. – Nedjelja

Svijet se trudi biti iznenađen nakon što su objavljeni milijuni dokumenata o bogatstvu svjetskih lidera.

Ne treba nama Panama. Kod nas je curilo i curi. Kod nas se ni ne skriva. Osim diploma. Kod nas se otvoreno posluje s politikom i politika se vodi kao privatno poduzeće koje guta poduzeća iz kojih se izvlači novac a u kojeg se uvlače neradnici što nam djeci usađuju pravilo da je nerad za stranku jedini spas.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.