Ratna pjena na ustima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

13.11. – Ponedjeljak

Puno je govorio, ali rijetko javno. No, kad je progovorio, zahvalio se Stampi Mostarcima jer je, zahvaljujući njima, imao dostojanstven život. Tek stotinjak ljudi ispratilo je mostarsku legendu na vječni počinak. Nitko više nema vremena za dostojanstven Mostar.

Još jedno dostojanstvo je na kušnji. Ministar, koji se izblamirao sa stipendijama za djecu, podnio je ostavku na mjesto čelnika lokalnog HDZ-a. Ministarsku poziciju će zadržati. Nedajbože razumjeti one bez pozicije i bez stipendije.

14.11. – Utorak

Priznanje Kosova. Da da ili samo da... Jedna rječica digla je regiju na noge, a Bakir Izetbegović, ovog puta, za ne povjerovati, ni kriv ni dužan, zapalio je lakozapaljive odnose BiH i Srbije.

Oprezno se komentira novi šum u komunikaciji. Jasno je da BiH nikada ne misli jednom glavom. A većinom ne misli nikako.

15.11. – Srijeda

Živimo u patrijarhalnom društvu. Dokaz za to je činjenica da Čedomirka Đajić, koja je iz trebinjskog sela najurila tepsijoglavog medvjeda, nije ni upola zvijezda kao Blažo Grković koji je golim rukama udavio medvjeda.

Jeste da je Blažo medvjeda usmrtio, ali i za Čedomirkin izlazak na megdan sa životinjom potrebna su muda. Blažo je imao snažne ruke, ali je Čedomirka imala snažno grlo. 

16.11. – Četvrtak

Zbunjeni su oni koji se nisu umorili od praćenja zavrzlama oko izgradnje autocesta u BiH. Bh strana predložila je skupljeg izvođača, koji je, kako tvrde, ispunio sve uvjete, potrebne za dobivanje posla.

A onda se na te tvrdnje nadovezala europska banka koja bi trebala dati novac i rekla kako nije tako te da postoji jeftiniji netko. Kamate nam rastu, posao čeka pa smo probali na naš način. Europska banka kaže da to ne ide tako, a stručnjaci nagađaju kako bi mogle uslijediti i ozbiljne kazne poput povlačenja europskog financijera. A što je nama još jedna kazna.

17.11. – Petak

Na tvrdu retoriku može se samo tvrdo, rekao je Bakir Izetbegović u Mostaru pa ponovno spomenuo rat i prošli i neki budući. Tvrdeći kako svi drugi osim njega duboko gaze predizbornom kampanjom, Izetbegović vješto koristi govornice za novo podgrijavanje uspavanih birača.

Brani se vojska, peru se zločini – iako baš u isto vrijeme sudski čekić udara presudu za zločine u slavljeničkoj odori – prijeti se drugima, rat se drži u pričuvi. Oni su samo nas, nismo mi njih. Zvecka se i ponavlja priča iz svih ranijih ciklusa. Samo s puno više pjene na ustima.

18.11. – Subota

Kolone sjećanja na Vukovar. Tužnije od tuge nad ubijanjem grada je da smo ujedinjeni samo nad smrtima. Nad životom smo još daleko.

Sjećanje i na Herceg Bosnu. I tu smo daleko. Od zbilje, stvarnosti, od suživota u koji se kunemo i od svega u što se kunu oni što obilježavaju.

U svemu tome, svi su zaboravili i na Antuna Branka Šimića. Malenog velikana za kojeg će se uskoro samo znati kao za lika s 20 maraka, koji će se slaviti još samo kad se nađe u džepu. 

19.11. – Nedjelja

U BiH se još jednom potvrdilo kako ne postoji vlast. Traže se novi koalicijski partneri, traže se i nude napuštanja vlasti. Opet čujemo priču, koju smo slušali pred prošle izbore, kako treba izdržati do novog izbornog ciklusa. A onda ide sve ispočetka. Godinu dana slaganja vlasti, dvije godine uhodavanja i podijela plijena i godina dana totalnog kaosa.

Zagrijan tjedan priprema je za novo ključanje. Očekuje se presuda Ratku Mladiću. Još ćemo jednom slušati tko je koga prvi, tko je koga više. Mrtvi će šutjeti. Ni na jednoj strani nisu se borili za ovakve živote.