Stoljeće od rođenja Zaima Muzaferije: Nije bio glumac nego glumčina, u mirovinu otišao kao profesor

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije točno 100 godina u Visokom je rođen Zaim Muzaferija, bosanskohercegovački filmski, televizijski i kazališni glumac. U nekoj oficijelnoj varijanti to bi bio početak ovog teksta, ali suštinski rečeno danas se navršava stoljeće od rođenja Zaima Muzaferije, glumčine, koji nije bio glumac po struci, i profesora francuskog i njemačkog jezika, koji je ostavio neizbrisiv trag na bosanskohercegovačku kinematografiju, piše Anadolija.

Iako je mirovinu stekao kao profesor, Muzaferija je ostvario više od stotinu uloga na filmu, televiziji i u teatru, za koje je višestruko nagrađivan, i zbog čega se s pravom može reći da je čovjek koji je obilježio kako bosanskohercegovačku, tako i jugoslovensku kinematografiju. Glumom se prvo bavio amaterski, a njegov "profesionalni" debi je bio u filmu "Uzavreli grad" (1961) Veljka Bulajića i već sa prvim filmom osvaja specijalnu nagradu na festivalu u Puli i afirmira se kao epizodista. Među više od stotinu ostvarenih uloga, Muzaferija nije krio da su mu najdraže uloge bile u filmovima "Žena s krajolikom" Ivice Matića i "Ovo malo duše" Ademira Kenovića.

"Ima dosta značajnih uloga, i kad se taj film prikazuje mene to puno ne interesira. Ali, ako se daje 'Žena s krajolikom' i 'Ovo malo duše', te filmove mogu uvijek ponovo gledati", rekao je Muzaferija u jednom od posljednjih intervjua, 2002. godine. Kako je uloga djeda Jusufa u filmu "Ovo malo duše" bila jedna od Muzaferijinih omiljenih, time je i autor ovog filma Ademir Kenović pravi sagovornik za 100-obljetnicu rođenja visočkog glumca. Muzaferija je inače glumio u tri Kenovićeva filma, najprije u "Ovo malo duše" (1986), potom u "Kuduzu" (1989) i na kraju u "Savršenom krugu" (1997).

Kenović: Bio je glumac velikih kreacija

"Zaim Muzaferija je bio divan čovjek", prvo je što Kenović kaže za Anadoliju, prisjećajući se Zaima Muzaferije te nastavlja: "On, iako nije bio profesionalni glumac, kako se to često kaže, bio je glumčina. Na neki način, ja volim reći i osjećati da je bio zaista moj blizak prijatelj. Mislim da je velika stvar što je on uopšte postojao."

Kenović dalje navodi kako je Muzaferija, prije svega, bio ozbiljan čovjek.

"Ozbiljno se pripremao za sve što je radio. Bio je profesor jezika i dobro je vladao našim jezikom i svim našim jezicima i njihovim nijansama koje su se govorile na našim prostorima", kaže Kenović, dodajući da je suradnja s Muzaferijom bila istinsko zadovoljstvo. Dodaje da ga je Muzaferija uvijek najprije pitao da li želi čuti šta on misli ukupno o svim detaljima, mimo onoga što je bila njegova konkretna uloga.

"On je tome pristupao kao ozbiljni jezičar koji mi je skretao pažnju na svaki detalj koji se izgovara u filmu. Po tome se onako najviše sjećam početka suradnje. Onda se on, na neki način, pretvarao u taj lik. Meni je bilo neopisivo zadovoljstvo imati ga u timu", kaže Kenović.

Na pitanje koliko mu kao autoru filma znači Muzaferijina izjava da je "Ovo malo duše" bio jedan od njegovih najdražih filmova, koji je uvijek rado iznova mogao pogledati, Kenović odgovara kako i sam kao autor taj film doživljava upravo kao što ga je doživljavao i Zaim Muzaferija.

"Taj film gledam isto kao neki stari klasični film koji je nekada neko napravio i to je jedini film ustvari koji gledam onako neopterećeno, bez treme, jer to je 'nečije', ta priča je sama sebe stvorila", pojašnjava Kenović.

Na kraju dodaje kako se uvijek rado sjeti momenata sa snimanja njihovog posljednjeg zajedničkog projekta.

"Kada smo radili zadnji film 'Savršeni krug' i kada sam rekao ekipi da zovu Zaima da dođe na set, oni su mi rekli da je u bolnici. Rekao sam da samo odu i kažu da ćemo raditi. Onda je on došao i rekao: 'Bio sam u bolnici, ali kad sam čuo da radiš film nekako su me počeli svrbiti tabani. Sve sam mislio da ćeš me zvati'. Doveli su ga u kolicima, radili smo onu scenu na tavanu s golubovima. Rekao sam da je u redu, radit ćemo s kolicima. Međutim, počele su probe i on je počeo ubrzo trčati za golubovima, što je na neki način bilo potvrda koliko je to njemu značilo, šta mu je to davalo i kako mu je udahnulo život", priča Kenović.

Na pitanje da li je "pravedno" kada se govori o Muzaferiji u prvi plan isticati to da je bio epizodista ili sporedni glumac, Kenović daje jasan odgovor: "Nema malih i velikih uloga, nema sporednih i glavnih uloga, imaju samo velike i male kreacije. On je uvijek pravio velike kreacije. On je bio veliki glumac, glumac velikih kreacija. Sretni smo što smo imali takvog čovjeka kao svog."

Neobična i posebna ličnost

Muzaferija je bio neobična pojava. Ono što bi se na neki način moglo istaknuti kao njegova najupečatljivija osobina bila bi zasigurno njegova maksimalna posvećenost u svemu što je u životu radio, bilo da se radi o glumi, profesorskom pozivu, poljoprivredi, uzgoju meda ili nešto drugo.

"Sve pokušavam raditi sa svom ljubavlju i predajem se potpuno tome, imam tremu za sve čemu pristupam. Prije toga razmišljam i previše dugo, namećem sebi neke teme, alternative, da li ovako ili onako. Sve radim sa svojim punim snagama, mogućnostima, darom ako ga ima, fizičkom i duhovnom snagom, svemu proklanjam mnogo vremena", kazao je Muzaferija, također u intervjuu 2002.

Muzaferiji je sve što je u životu radio bilo podjednako važno. Tako nije bilo moguće ni čuti da je Muzaferija forsirao ili isticao svoj profesorski poziv u odnosu na glumu ili obrnuto. Ti različiti identiteti kod Muzaferije nikada se nisu sukobljavali, naprotiv, nadopunjavali su jedan drugoga, da bi u konačnici činili Muzaferiju posve neobičnom i posebnom ličnošću. Muzaferija je čak pronalazio zajedničke tačke između glume i poziva prosvjetnog radnika, što potvrđuje i u razgovoru za Radio Vrnjačka Banja iz 1990. godine, za koji govori kao gost tamošnjeg festivala:

"Profesura je također jedna vrsta glume, namještanja i svog položaja, i svog vanjskog izgleda, odjevanja, umivanja, češljanja, naročito onog što treba da kaže. Zar to nije dosta slično s nastupom glumca, jer i tu i za katedrom čovjek dobije, tamo iz udžbenika, ovdje iz knjige snimanja ili scenarija, ono što kaže. Sad samo ostaje profesoru kako da to kaže, kako da to saopšti, prenese, ne samo do ušiju, i do očiju, nego i do srca i duše, do cijelog čovjekovog bića"

Sporedne uloge odgovaraju

U istom razgovoru s novinarom Zoranom Rajićem, Muzaferija odgovara na pitanje vezano za to da se mahom u filmovima pojavljivao kao epizodist, sporedni glumac, gdje kaže: "One (sporedne uloge) meni odgovaraju, to je moj domet, ja i sam ne vjerujem da bih mogao nositi neku ulogu kroz cijeli film, to je pitanje unutarnje snage. Ovo je sasvim dovoljno za moju poziciju u životu, kao profesora, mislim da je čak i previše. Ako se stiče utisak da sam filmski glumac, a ja to nisam, onda možete zamisliti koliko je to za mene veliko. Ja sam danas umirvljenik iz škole."

Od 1995. Zaim Muzaferija se ponovo vraća amaterizmu i nastupa u TV-filmu "Bajram", a ubrzo zatim je ukazališnoj predstavi "1001 bošnjački dan" svoga sina Jesenka Muzaferije, obilježio je 60 godina umjetničkog rada. Definirajući to u svom posljednjem intervjuu, koji je dao za list "Oslobođenje", jednom jedinom rečenicom: "Moj krug se zatvara".

Samo četiri mjeseca poslije, 5. studenog 2003. godine Zaim Muzaferija je umro u krugu svoje obitelji u Visokom.

Osim glumom Muzaferija se bavio i pisanjem poezije. Tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu pisao je dnevnik i poeme o ratu koje je recitovao širom svijeta, u Londonu, Milanu, Amsterdamu, Nurnbergu te istovremeno pomagao na razne načine braniteljima Armije BiH u i oko Visokog.

U Visokom se od 2003. godine redovno održava manifestacija "Dani Zaima Muzaferije".