Što je, kvragu, ta "Igra Lignje"?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Squid Game" (u nas prevedena kao "Igra lignje"), južnokorejska je serija, koju širom svijeta distribuira Netflix. Ona trenutno ruši rekorde gledanosti i sigurno je kako iza čitavog hypea stoji precizno odrađena reklamna kampanja, jer se o seriji priča i piše naveliko, nadugo i naširoko. Skoro da "Squid Game" možemo nazvati filmom "Toma" u domenu serija, i u svjetskim okvirima.

O kakvoj seriji se zapravo radi? U pitanju je još jedna serija o preživljavanju, nazvana po korejskoj dječjoj igri, ali ovaj put sam zaplet bi mogao biti jako interesantan našim ljudima, jer se, u osnovi, radnja vrti oko jednog lika, Seong Gi-Huna, koji je, klasičnim riječnikom rečeno – izgubljen slučaj.

Seong živi s bolesnom majkom, grebe se o njezinu crkavicu, krade joj novac, ima propali brak i curicu kojoj ne umije niti poklon kupiti. Dane provodi u kockanju i nada se dobitku koji bi riješio sve. Upravo u liku Seonga ocrtava se mnogi stanovnik Bosne i Hercegovine, a upravo to početno upoznavanje s glavnim likom otkriva sjajno srž poroka. Sjajno je u seriji na početku radnje prikazana psihološka ovisnost o kockanju, ta patologija nesreće. Mogla bi stoga „Igra lignje“ biti pokazna vježba mnogima koji žele odvikavati sebe i druge od igranja na sreću. Seonga inače tumači korejski glumac i model Jung Jae-Lee, a dodatnu atraktivnost seriji donosi i ženski lik kradljivice, koju tumači prekrasna HoYeon Jung, inače poznati supermodel iz Južne Koreje.

I ona i on, svi luzeri pokupljeni sa ulica velegrada Seoula, zaigrat će igru na život i smrt, u kojoj je glavna nagrada ogroman novčani dobitak, koji rješava sve probleme. Tako se barem čini. Igru organiziraju likovi, skriveni iza upečatljivih maski, a koji očito rade za bogatu klijentelu. Tu već serija miriše na, recimo, Kubrickov „Eyes Wide Shut“. Tajna društva, „Bildeberg grupa“, masoni...znate već. A sporedni likovi, igrači u seriji, pravi su bućkuriš. Od solidno zamišljenih i prihvatljivo izvedenih, do karikaturalno promašenih.

Da vas previše ne "spojlamo", serija otpočetka lako privuče vašu pažnju, od prve epizode sve krene odlično, dođe ti da seriju preporučiš k'o terapiju svima koji ne shvaćaju mizeriju kockara i igrača na sreću, svima koji još uvijek ne kuže tko u čitavoj industriji takve zabave kosi, a tko vodu nosi. I tko upada u dugove koje ne može vratiti uništavajući si život, ali i živote drugih. Zvuči odnekud poznato?

Zbilja, prvih par epizoda sasvim plastično prikazuju svijet kocke u kojem nema dosta, čak i kad pljusneš o dno. Ima dna i nakon dna. Što najbolje pokazuje dio serije u kojoj igrači odluče, nakon prvog šoka i prvog masakra među njima, igrati dalje, vratiti se turniru, makar je jasno da će samo jedan biti pobjednik, a njih 400 i nešto najoštrije platiti glavom. (Za igrače kladionice "hint" – vaš listić pada na stotine načina, a prolazi samo na jedan jedini)

Nakon toga se serija, kao i većina drugih serija netfliškog tipa, razvuče u nepotrebne rukavce bez da se zbilja dodatno razrade likovi i učvrste veze među njima. Pomalo nas tu podjeća na upropaštenu "Casa De Papel" ("Kuća od papira"), koja je postala samoj sebi parodija. Ovdje se pojavljuje problem da i "Igra lignje" hoće utrpati nekoliko žanrova u jednu seriju i nekoliko jakih utjecaja i citata u radnju kojoj tako samo naudi.

Pogotovo je primjetno da svi pokušaji dubljeg uvezivanja likova u "Igri Lignje" uglavnom samo otaljavaju radnju koja drastično uspori kako se serija bliži završetku. Ima dobrih momenata i nakon toga, ali pojavljuju se sve rijeđe i bez neke jasne dramaturške koristi, likovi postaju sve više karikaturalni u svojim dugim ekspozicijama pogleda, dijaloga i premišljanja, što možda izgleda uzbudljivo u dalekoistočnoj kulturi, ali nas pomalo smara - i na kraju dovedu do onoga da si kažete - "Hajde, ako sam već dovde došao barem da završim seriju."

Kraj malo vadi stvari, dolazi do svojevrsnog obrata u kojem se doznaje pravi pokretač i smisao čitave igre. Zaključujemo zajedno s autorima serije kako čovjek može imati sve u životu, ali ako nema zabave, onda to nije život. Netko će to prevesti kod nas kao „Život je jedan, živi ga, Fikreta!“.

Da ne bude kako je čitava serija okrutna prema kockarima i njihovoj navici, moramo reći kako kraj opisuje taj porok skoro pa sasvim ljudskom potrebom da se pronađe neki smisao, pa makar on bio i vječni nemir u iznova ponovljenom putu ka sreći, u kojoj će uživati samo jedan pobjednik, dok će svi ostali izgubiti život pokušavajući. Amerikanci bi rekli, a 50 Cent je to stavio i u naslov albuma – "Get Rich, or Die Tryin'!".

Također, kraj nam šalje poruku da čak i ako se obogatiš u igri na sreću, smiraja nema, ide se dalje jer igra je važnija i od samog dobitka!

Sve u svemu, još jedna serija o preživljavanju u surovom svijetu u kojem su pravila igre već podijeljena, ali ipak ostaje dojam kako je upropaštena prilika da se pakao kockanja i igranja na sreću, te ljudska psiha u tom svijetu koji je oko nas, do tančina razradi u jasan manifest koji žeže k'o pakleni oganj.

Serija je zbroj odličnih i sasvim prosječnih momenata, ali ako ostavimo naglasak na ove odlične i dodamo megasvjetski odrađenu produkciju, može se pogledati.