Aida Begić za Bljesak.info: Djecu odgajamo da budu spremna na ratove, glad, katastrofe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Aida Begić, proslavljena i višestruko nagrađivana bh. i europska filmska redateljica, autorica je „Balade“, bh. kandidata za Oscara u kategoriji za najbolji strani film.

Tim povodom, Aida Begić u razgovoru za Bljesak.info govori o filmu „Balada“, ženskim pravima u BiH, aktivizmu u umjetnosti, slobodi i njenim organičavanjima u našim zarobljenim mentalitetima i društvima.

Bljesak.info: U jednom ste intervju kazali da bi „Balada“ bila vaš prvi film da nije bilo rata. Glavna junakinja filma traži vlastitu slobodu u mišljenju, odlučivanju, ponašanja, slobodu postojanju? Jeste li kroz lik Meri unijeli i sebe u tom smislu da radite nešto 'samo za sebe' bez okova i okvira kakve često velike filmske produkcije koje ste do sad stvarali neminovno donose sa sobom?

Velike produkcije pružaju veće mogućnosti, ali stvaraju i određena ograničenja, posebno kada je u pitanju mogućnost eksperimentiranja. Zaista sam imala potrebu da uradim film u kom nikome ne moram nikome objašnjavati zašto sam nešto uradila ili nisam.

Cijeli autorski tim s kojim radim godinama je došao u fazu kada nam je bio potreban film poput Balade, film u kom bismo probali stvari koje do sada nismo bili u mogućnosti da probamo.

Dodatna ograničavajuća, ali u isto vrijeme i oslobađajuća okolnost je bila pandemija i činjenica da nismo bili sigurni ni da li ćemo snimanje uspjeti dovesti do kraja. Pod takvom vrstom pritiska čovjek ponekad može iskazati veću kreativnost nego u lagodnim uvjetima rada.

Bljesak.info: Meri je jedna od nas, jedna od onih žena koje svakodnevno susrećemo, a njena majka bi mogla biti – majka bilo koje od nas u BiH. Često se, kada su u pitanju, složeni obiteljski odnosi, očevi nalaze na stupu srama, međutim, naše majke, kao žrtve patrijarhata, često svoje kćeri ušutkuju?

Patrijarhalni model, na žalost, često njeguju same žene. O tome sam govorila u svom filmu "Snijeg" koji govori o selu u kom su preživjele samo žene, ali patrijarhalni duh nije otišao sa muškarcima.

Žene odgajaju sinove i događa se da na svojim snahama primjenjuju iste one represivne metode koje su nad njima sprovođene.

Kćerkama se često ne dozvoljavaju stvari koje su sinovima dozvoljene. I tako u krug.

Edukacija po pitanju razvnopravnosti i nasilja je potrebna muškarcima, ali i ženama.

Bljesak.info:Oduševio me način na koji se Meri „nosi“ sa tračevima i tom primordijalnom sredinom koja bi tako rado sve znala o njoj, ali i ta sloboda drugih da joj kažu tko je, a tko nije bio za nju u smislu emotivnih i bračnih veza. Je li taj naš 'mahalski' mentalitet, taj mentalitet provincije ubio više ljudi možda nego sam rat? Kada kažem ubio mislim na ono „ubijanje u pojam“.

Ljudi kod nas često žive živote koji su im nametnuti, a ne one koje zaista žele da žive. Odluke ponekad donose da bi udovoljili očekivanjima sredine, ma koliko sam taj pojam bio nekonkretan.

Od izbora profesije, namještaja, partnera i slično, često smo zarobljeni u raljama tog provincijalnog očekivanja kojem udovoljavamo.

Meri, koliko god je izgubljena i na momente izmanipulirana, barem pokušava da se izvuče iz ralja primitivne sredine u kojoj živi.

Međutim, razlog zbog kojeg je i došla u situaciju da ne zna ko je, niti šta želi je upravo uticaj okoline koju nije dovodila u pitanje.

Bljesak.info: Meri neprestano traga za slobodom i pokušava pobijediti različite strahove. Jesmo li mi žrtve vlastitih strahova za koje okolina, pa čak i ona najbliža, često nema ni trunku razumijevanja?

Kod nas je strah dominantna emocija kojom se vlada i na političkom, ali i na intimnom nivou. Strah vodi u anksioznost, depresiju ili agresivnost.

Toliko prisustvo straha od drugih ili od samih sebe stvara nezdravu atmosferu iz koje mnogo ljudi u posljednje vrijeme želi da izađe napuštajući ove naše prostore.

Međutim, zdrav razum je dovoljan da se čovjek oslobodi ili barem pokuša osloboditi iracionalnih strahova koji nam izjedaju dušu.

Bljesak.info: U filmu je posve jasno onom tko želi shvatiti da žena ne može biti slobodna dok nije financijski i ekonomski slobodna. Život Merjem bi bio možda puno jednostavniji kada bi imala pristojnu plaću i posao. Imate li dojam da brojne žene u BiH danas, ali i na zapadnom Balkanu, često pristaju na kompromise sa samima sobom jer nisu financijski neovisne, jer ovise o 'muževoj' ili tko zna čijoj plaći?

Ekonomska neovisnost je ključna da bi žene mogle da donose odluke o svom životu, da bi mogle izaći iz nezdravih porodičnih okvira ukoliko su u njima zarobljene.

Siromaštvo nije jedini razlog povećane razine nasilja nad ženama, ali nije ni olakšavajući faktor. Obrazovanje je ključno, kao i podizanje svijesti o tome da žena treba težiti za tim da bude finansijski neovisna. To nije jednostavno u sredini u kojoj ima toliko nezaposlenih.

Paradoksalno je, ipak, da sam nailazila i na slučajeve u kojim je žena jedina osoba koja zarađuje plaću u porodici, ali i dalje je muškarac taj koji 'se pita', čija je riječ 'zadnja'.

Kompleksno je to pitanje pozicije žene kod nas i na njemu treba još mnogo raditi.

 Bljesak.info:U Zafiri sam vidjela neke segmente ponašanja moje bake i majke. Neke sulude majčinske borbe u kojoj je važnije osigurati djeci poklone i hranu, nego razumijevanje?

Naše majke su često velike žrtve pokušaja da djeci omoguće dobre uvjete života, čak i onda kada su ta djeca dovoljno odrasla da se sama o sebi brinu. U toj borbi one zapostavljaju sopstvene potrebe, svoje snove, svoj život.

Ukoliko majka nije realizirana kao osoba, ona ne može razumjeti ni istinske potrebe svoje djece i tu nastaje problem.

Majka se žrtvuje, očekuje nešto za uzvrat, a kada to ne dobije, onda je trajno nezadovoljna i frustrirana.

Danas, kada se većina postignuća mjeri onim materijalnim, pitanje razumijevanja je još više potisnuto, pa zato imamo generacije djece koja 'imaju sve', a izuzetno su frustrirana i nesretna.

Bljesak.info: Ovo je zapravo jedan film o ženama i ženskosti, o bivanju ženom u BiH danas, a koji može funkcionirati svugdje na svijetu jer je, zapravo, riječ o žrtvi i žrtvovanju? Što smo sve spremni žrtvovati da bismo 'živjeli' po svome i koliko žrtve treba podnijeti za samo jedan dan slobode?

Čini mi se da je potrebna velika snaga da čovjek prije svega shvati šta zaista želi, da razmakne sve uticaje okoline, sva očekivanja i da pogleda duboko u sebe.

U Baladi učestvuju mnogi naturščici, uglavnom žene, koje su se prijavile na audiciju jer su shvatile da nikada nisu išle za svojim snovima, da nisu otkrile svoje talente. Nikada nije kasno da ispunimo makar dio svojih snova ili barem pokušamo da to uradimo.

Putujući van BiH sam sretala žene koje su nakon što su se penzionisale upisale fakultet koji su oduvijek željele studirati. U Marseju ima festival ženskog filma koji vode penzionerke, bakice koje su u organiziranju tog kulturnog događaja pronašle radost, iako su u životu radile stvari koje nemaju nikakve veze s kulturom.

Mislim da svaki period u životu može biti period realiziranja vlastite slobode.

Bljesak.info:Kraj funkcionira tako da svatko od gledatelja može 'dopisati vlastiti', a djevojčica koja igra Merjeminu kćer u jednom trenutku kaže „da njena majka voli sretne krajeve“. Filmovi poput ovog i nastaju zahvaljujući životima u kojima su sretni krajevi tako zapanjujuće rijetki?

Kod nas se decenijama događaju tragične stvari, ljudi stalno očekuju najgore. U našoj kulturi ima teorija da se ne treba previše smijati, jer 'oplakaćeš'. Svoju djecu odgajamo da budu spremni na glad, ratove, sve moguće katastrofe.

Nije čudo da i filmovi imaju nesretne ili u najboljem slučaju 'otvorene' krajeve, s tim da ta otvorenost više naginje katastrofi nego sreći.

Možda nije loše da pokušamo makar u umjetnosti ponuditi malo više nade, a na taj način je pokušati prepoznati i u stvarnosti.