Cijela Sjeverna Koreja u samo 90 sekundi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''U Sjevernoj Koreji se ljudi čak ni unutar svoje obitelji ne usude reći ono što misle'', rekao je redatelj Ranko Pauković čijih će '90 sekundi u Sjevernoj Koreji' bit prikazano u konkurenciji kratkometražnih dokumentaraca Mediteran Film Festivala.  

Pauković je snimao u slow motionu, potajno loveći intervale od dvije sekunde na hi-speed kameri, za koju su svi oko njega mislili da je uobičajena kamera. Svaki fragment stvorio je zapis od 20 sekundi u slow motionu. Rezultat toga je bajkovit, ali i zapanjujuće realan prikaz svakodnevne ulice, ceste ili plaže u zemlji koja strogo kontrolira što i koliko zapravo turisti smiju vidjeti.  

Na ideju snimanja filma došao je tijekom posjete svojoj kćeri koja je nekoliko godina živjela u Pyong Yangu i radila za jednu humanitarnu organizaciju.

'Kako se cijeli život bavim filmom, nisam htio propustiti jedinstvenu priliku snimiti ono što ću vidjeti. Nisam imao neki scenarij ili plan, samo sam znao da ću pokušati snimiti ono što se inače ne vidi - obične ljude. Snimke vojnih parada, tenkova, raketa i ljudi koji oduševljeno kliču svom diktatoru smo već dovoljno puta vidjeli'', rekao je Pauković za zagrebački Večernji list.  

Na pitanje koliko se život običnih ljudi najtajnije države svijeta razlikuje od naših običnih života rekao je kako je to teško reći obzirom da je tamo nemoguće zbližiti se s ljudima.

''Mogu govoriti samo o impresijama koje sam stekao promatranjem tijekom tih 11 dana ili o onom što sam čuo ili pročitao. Razlika je prvenstveno u stupnju slobode u kojem živimo. Slobode koju mi prečesto uzimamo zdravo za gotovo. Slobode govora, na primjer. Ljudi se čak ni u okviru svoje obitelji ne usuđuju reći ono što misle. Ili slobode kretanja. Većina njih nije nikada izašla iz mjesta u kojem žive. Za bilo koji odlazak negdje drugdje im je potrebna posebna dozvola. Rampe i stroge kontrole su svakih par kilometara. Za izlazak ili ulazak u Pyong Yang čeka se satima kao ponekad kod nas na državnoj granici. Sloboda komunikacije? Postoji mobilna telefonija, ali samo unutar zemlje. Razgovor s inozemstvom se vrlo strogo kažnjava. Ljudi imaju računala kod kuće, ali nemaju Internet. Prozor u svijet su im južnokorejske sapunice prokrijumčarene na stikovima iz Kine. Svaki odrasli čovjek mora biti zaposlen, često na radnim mjestima koja su izmišljena i na kojima se nema što raditi. Nema plaće nego bi sve trebali dobiti u naturi, što se uglavnom ne događa. Stanove dobivaju od države, ali su ti stanovi najčešće bez ikakve izolacije, grijanja, s liftom koji ne radi, vode i struje ima samo ponekad… Često sam navečer na cesti viđao studente kako uče pod javnom rasvjetom'', rekao je.

Kaže da se, kako bi preživjeli, ljudi snalaze na razne načine tako da ilegalna trgovina cvjeta.

''Na crnom tržištu se može nabaviti gotovo sve. Podmićivanje je često jedini način da se riješe svakodnevni problemi. Čak se vrlo lako izvući i iz zatvora osim ako se radi o političkom grijehu. Sjeverna Koreja je vjerojatno najkorumpiranija zemlja na svijetu, korupcija kreće od dna, pa sve do samog vrha piramide. Umjetnost i kultura postoje samo u službi propagande. Ne postoje, na primjer,  ljubavne pjesme osim onih koje iskazuju ljubav prema vođi i domovini. Razlika je bezbroj, ali ja sam htio prikazati ono što je isto, zajedničko, prepoznatljivo, ono što nas veže. Male stvari. Ljude koji se igraju sa svojom djecom, plešu u parku ili se brčkaju u plićaku'', rekao je hrvatski redatelj.  

Kaže kako se mogao više-manje slobodno kretati, bez ikakve pratnje te da je zahvaljujući tome i uspio snimiti prizore koji se ne viđaju tako često.

''Putovao sam u mjesta i do 150 km udaljena od Pyong Yanga. Pod nekim nadzorom sam vjerojatno bio, ali ga nisam primijetio. Oni bez sumnje u svakom trenutku znaju gdje ste'', rekao je.  

Kaže kako su prilično tolerantni prema fotografiranju osim ako snimate nešto čega se srame, na primjer siromaštvo.

''Ja niti u jednom trenutku nisam skrivao kameru. To ne bi bilo pametno. Jedino “tajno” je bilo da je kamera bila podešena tako da pri jednom okidanju snimi 20 sekundi usporenog videa. Tako da je izgledalo kao da snimam fotografije, a snimao sam video. Nema tu neke velike hrabrosti. Jedino što se eventualno moglo dogoditi je da me zaustave i zatraže da izbrišem to što sam snimio. To se zna dogoditi. I pri ulasku i pri izlasku iz zemlje oni su vidjeli da imam foto aparat i iPhone sa sobom i nitko mi ništa nije rekao. Priče o tome da su ljudi snimali tamo riskirajući vlastiti život su pretjerane'', rekao je. 

Dodao je kako je navodno u Sjevernoj Koreji kažnjivo družiti se sa strancima, primati ih u kuću ili čak pokazati put.

''Ne znam sigurno da li je tako, ali oni u svakom slučaju izbjegavaju bilo kakav kontakt, pa se čak i policajci klone zaustavljati strance da netko ne bi nešto krivo pomislio. Samo se djeca ponekad iz daljine usude doviknuti na engleskom “hallo”. Osim toga, strane jezike govore samo privilegirani i oni u državnoj službi za kontakt sa strancima. S njima se, opet, ja ne bih rado družio'', rekao je, između ostalog, Pauković.