Da nije dobrovoljno odlučio ranije otići, danas bi imao 70 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da kojim slučajem nije digao ruku na sebe prije sedam godina, veliki glumac Robin Williams napunio bi danas 70.

Rođen je 21. srpnja 1951. godine u Chicagu, a samoubojstvo je izvršio u 11. kolovoza 2014. godine u kalifornijskom Paradise Cayju.

Robin je iza sebe ostavio svoju treću suprugu Susan Schnieder, zajedno s troje djece iz svoja prethodna dva braka.

Kao mladić upisao je studij političkih znanosti, no odustao je i prešao na glumu. Upisao je Main koledž u Kaliforniji gdje je studirao tri godine prije nego je 1973. godine dobio stipendiju na njujorškom Juilliardu.

Studirao je u istoj generaciji s Christopherom Reeveom s kojim je ostao u doživotnom prijateljstvu. Karijeru je započeo kao stand-up komičar zahvaljujući iznimnu talentu za improvizaciju.

Prve uloge ostvario je potkraj sedamdesetih na televiziji, a postaje popularan ulogom izvanzemaljca Morka u američkoj humorističnoj seriji Mork and Mindy (1978.-1982.).

Od stand-up komičara do filmskog glumca

Od prve filmske uloge 1980. godine (Popeye, redatelja Roberta Altmana) do 2009. glumio je u preko 80 filmskih uloga (računaju se nastupi kako u filmovima tako i u TV serijama).

Uslijedile su brojne uloge na filmu i na televiziji, a ističu se one u Svijetu prema Garpu (The World According to Garp, 1982.) Georgea Roya Hilla u kojem glumi uz Glenn Close, u komediji Moskva na Hudsonu (Moscow on the Hudson, 1984.) Paula Mazurskyja, Najljepša vremena (The Best of Times, 1986.) Rogera Spottiswoodea i Klub Paradise (Club Paradise, 1986.) Harolda Ramisa.

Pažnju međunarodne publike osvaja ulogom radijskog DJ-a u ratnoj drami Dobro jutro, Vijetnam (Good Morning, Vietnam, 1987.) Barrya Levinsona. Uloga mu je donijela Zlatni globus za najboljega glumca i nominaciju za Oscara. Talent potvrđuje ulogom učitelja u drami Društvo mrtvih pjesnika (Dead Poets Society, 1989.) Petera Weira, za koju opet biva nominiran za Oscara i Zlatni globus.

Najpolodnije godine

Iako mu karijera dobiva puni zamah, privatno se bori s ovisnošću o alkoholu i drogama koje je razvio tijekom stand-up nastupa i kasnijeg rada na seriji Mork and Mindy.

Devedesete su mu najplodnije razdoblje kada ostvaruje neke od najpoznatijih uloga.

Glumio je s Robertom De Nirom u biografskoj drami Buđenja (Awakenings, 1990.) i tumačio beskućnika u drami Terryja Gilliama Kralj ribara (The Fisher King, 1991.) te osvojio Zlatni globus uz novu nominaciju za Oscara. Tumači odraslog Petra Pana u Kuki (Hook, 1991.) Stevena Spielberga.

Izniman međunarodni uspjeh bilježi s komedijom Tatica u suknji (Mrs. Doubtfire, 1993.) Chrisa Columbusa za koju osvaja još jedan Zlatni globus. Idući uspjeh postiže obiteljskim filmom Jumanji (1995.) Joea Johnstona, a nešto manji komedijom Krletka (The Birdcage, 1996.), francuskog originala iz 1978. godine.

Nagrađen je Oscarom 1997. za sporednu ulogu (nakon tri nominacije za glavnu) u filmu Dobri Will Hunting te mnogim drugim filmskim nagradama.

Preuzimao je vrlo različite uloge, od odana supruga u vizualno raskošnom Ja ću budan sanjati (What Dreams May Come, 1998.), preko doktora u Patch Adams (1998.), te Židova u varšavskom getu u Jakobu lažljivcu (Jakob the Liar, 1999.), pa do robota u Mojih 200 godina (Bicentennial Man, 1999.).

Bolest, košmar i smrt

Iako je bio najpoznatiji po komičnim ulogama, tumačio je i likove s tamnom stranom u filmovima poput Zabranjene fotografije (One Hour Photo, 2002.), Nesanica (Insomnia, 2002.) i Umijeće slušanja (The Night Listener, 2006.).

Komediji se uspješno vraća kao Slučajni predsjednik (Man of the Year, 2006.). Na ljeto 2006. godine odao se ponovno ovisnosti te se prijavio na odvikavanje od alkohola. Već iduće godine vratio se na film komedijom Dozvola za vjenčanje (License to Wed, 2007.).

U ožujku 2009. godine morao je poći na operaciju srca. Nakon oporavka vraća se filmu snimajući i po nekoliko filmova godišnje. Ističu se komedije Najbolji tata na svijetu (World's Greatest Dad, 2009.), te komedija Stari frajeri (Old Dogs, 2009.) u kojem glumi s Johnom Travoltom, potom romantična drama The Face of Love (2013.) u kojoj nastupa uz Annette Benning i Eda Harrisa i ponovo komedija The Angriest Man in Brooklyn (2014.). Glumio je Teddyja Roosevelta u sva tri nastavka Noći u muzeju (2006., 2009, i 2014.) što mu je bila posljednja uloga na filmu (u zadnjem Absolutely Anything, posudio je samo glas).

U biografiji "Robin" autora Davea Itzkoffa otkriveni su do tada nepoznati detalji o životu proslavljenog glumca.

Navodi se, između ostalog, da mu je pogrešno dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Tek prilikom obdukcije došlo je do saznanja da zapravo boluje od demencije s Lewy tjelešcima, rijetkog oblika degenerativne bolesti.

Robin je bio potpuno nesvjestan da se bori s neizlječivom bolešću mozga koja je imala razoran utjecaj na njegovo tijelo. Tijekom snimanja filma 'Noć u muzeju: Tajna grobnice' u Vancouveru 2014. godine glumac je imao problema s pamćenjem teksta. Patio je od žgaravice, nesanice, slabe probave, gubitka mirisa i imao je poteškoće s mokrenjem.

Dalje se nije mogao nositi sa svim poteškoćama te je počinio samoubojstvo.

Bio je veliki filantrop, donirao je novac i nastupao u dobrotvorne svrhe.