Devet Oscara, porno-maslac i komunistička bespuća slavnog redatelja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bernardo Bertolucci, koji je u ponedjeljak preminuo u 77. godini života, ostat će zapamćen kao jedan od najpopularnijih redatelja umjetničkog filma. “Posljednji tango u Parizu”, “Dvadeseto stoljeće” i “Posljednji kineski car”, ostvarenja su koja spadaju među najvažnije filmove u povijesti sedme umjetnosti.

Premda mu je karijera bila duga, Bertolucci će ostati neraskidivo vezan uz period 70-ih, kad snima svoje najvažnije naslove. U njima je spretno znao spojiti vodu i vatru: s jedne strane europsku lijevu politiku, a s druge holivudsku spektakl.

Bertolucci je rođen 1941. u Parmi, u intelektualnoj obitelji, a njegov otac bio je nakladnik i pjesnik. I sam Bertolucci isprva objavljuje poeziju, no ubrzo ga počinje privlačiti film. Očev prijatelj i suradnik Pasolini stoga poziva 20-godišnjeg Bertoluccija da asistira na “Accattoneu“, čime počinje filmska karijera budućeg slavnog redatelja.

Već u 21. godini života Bernardo Bertolucci debitira dugometražnim filmom “La commare secca” (1962, Suhi trač), kriminalističko-socijalnom freskom kojoj je središnji motiv umorstvo prostitutke u predgrađu Rima. Riječ je o filmu sa strukturom koja je nalikovala “Rašomonu”, no vidjelo se da je mladi redatelj duboko inficiran stilom i temama svog učitelja Pasolinija.

Bertolucci potom snima svoj prvi osobniji film, “Prije revolucije” (1964), dramu o idejnim nedoumicama parmske omladine.

Nastavak traganja za identitetom

Svjetsku afirmaciju doživjet će Bertolucci dvama filmovima koji imaju sličnu temu, oba nastaju iste godine (1970), oba po djelima istaknutih pisaca.

Prvi od njih je “Strategija pauka” prema pripovijest Jorgea Luisa Borgesa, film o sinu antifašističkog heroja koji dolazi u rodni grad svog oca da bi otkrio kako mu otac nije bio heroj nego izdajica, ali da su lokalni partizani to zataškali jer im je odgovarao njegov junački mit. Bertolucci zapravo sugerira da čitava postfašistička Italija počiva na laži.

Sličnom se temom bavi i “Konformist” po romanu Alberta Moravije. “Konformist” je film o mladom intelektualcu koji pristaje surađivati s fašistima i sudjelovati u smaknuću vlastitog profesora, emigranta u Parizu. I u tom filmu Bertolucci se laća teme kulture dogovornog nesjećanja koja je i nama ovdje vrlo prepoznatljiva. “Konformist” će mnogi filmofili nerijetko smatrati Bertoluccijevim najboljim filmom.

Na valu tog uspjeha, Bertolucci prvi put napušta okvir nacionalne kinematografije koji mu je do kraja karijere ostao tijesan. Snima “Posljednji tango u Parizu” s Marlonom Brandom i Marijom Schneider - svoj najglasovitiji, ali i najzloglasniji film. Taj intelektualistički soft-pornić postaje art-hit nakon kojega je Bertolucci, kako je sam izjavio, mogao snimiti film po telefonskom imeniku i zabilježio bi uspjeh.

Taj je film stvorio i ujedno uništio karijeru, a vjerojatno i ličnost mlade Marije Schneider.

Francuska glumica, koja je umrla 2011., rekla je deset godina nakon izlaska filma da žali što ga je snimila te da je "izgubila sedam godina života" tijekom kojih je bila ovisna o kokainu, heroinu i mrzila je samu sebe. "Bila sam mlada, nevina, nisam shvaćala što činim. Danas bih to odbila. Sva ta halabuka koja se digla oko mene zavela me je na krivi put", rekla je u povjerenju.

Bertolucci je pak imao svoje objašnjenje tog kultnog filma, odnosno njegove najpoznatije scene.

"Htio bih, posljednji put, razjasniti smiješni nesporazum u vezi s 'Posljednjim tangom u Parizu' o kojemu nastavljaju pisati u novinama diljem svijeta", napisao je u ponedjeljak u priopćenju 76-godišnji redatelj, braneći se od optužaba za silovanje glumice Marije Schneider, koja je u vrijeme snimanja bila devetnaestogodišnjakinja.

"Neki su mislili i misle da Maria nije bila obaviještena o nasilju (u toj sceni). Krivo! Maria je znala sve budući da je pročitala scenarij u kojemu je sve bilo opisano. Jedina novost je bila ideja o maslacu", rekao je Bertolucci, dajući do znanja da je prizor seksa u filmu bio odglumljen.

Rekao je da mu je "žao" što neki zbog svoje naivnosti ne znaju da se "seks (gotovo) uvijek glumi na filmu". U "Posljednjem tangu u Parizu" (1972.), djevojka se upušta u strastvenu vezu s američkim udovcem koji je u prolazu kroz Pariz. Marlon Brando, tada živuća legenda, glumio je u tom filmu jednu od svojih zadnjih velikih uloga.

Postao je klasni neprijatelj

U ćudorednijoj Italiji film je međutim zaplijenila cenzura, a sam Bertolucci je kažnjen oduzimanjem građanskih prava na pet godina. Kazao je jednom prilikom kako nije mogao ni na izbore izlaziti.

Tada doživljavan kao libertinski film uperen protiv malograđanskog ćudoređa, u 21. stoljeću “Tango” je dospio na zub nove vladajuće doktrine: u jeku #Me Too pokreta Bertoluccija se optuživalo za mužjački, režiserski mobing nad jedva punoljetnom glumicom.

S hit filmovima za sobom, Bertolucci se laća projekta svoje karijere: velike marksističke povijesne epopeje "Dvadeseto stoljeće" (“Novecento”). Ovaj maraton od filma snima s holivudskim zvijezdama i novcem. Kako 70-ih godina Europa vrije od politiziranosti, a politički film je vladajuća poetika, te dio režisera političkog filma - poput Godarda - smatra da revolucionarni filmaši moraju odustati i od institucija vladajuće klase kao što su igrani film, studijski sustav i kino mreža. Bertolucci će napraviti upravo suprotno.

On će od “klasnog neprijatelja” uzeti sve - novac, zvijezde i infrastrukturu - kako bi snimio film koji njegove političke ideje plasira što širem krugu gledateljstva. Rezultat će biti “Novecento” (Dvadeseto stoljeće), Paramountov spektakl od 5 sati i 13 minuta u kojem glume nasinhronizirani Robert De Niro, Donald Sutherland, Burt Lancaster i Gerard Depardieu.

Film "Dvadeseto stoljeće" iz marksističke političke perspektive pripovijeda povijest sjeverne Italije od Verdijeve smrti 1901. do 1945, prikazujući kako fašizam nastaje u još u dobroj mjeri veleposjedničkom feudalnom društvu kao strategija bogatih da obuzdaju sirotinjsku masu. Film pun antologijskih scena, ostat će upamćen osobito po himničkoj muzici Ennija Morriconea, te socrealističkom finalu u kojem uz glazbu seljani crvenim stjegovima mašu sa stogova sijena.

Svoj formalno najveći uspjeh Bertolucci će doživjeti 1987., kad snima “Posljednjeg kineskog cara”, film o kineskom monarhu Puyiu. Sretno dijete vlastite epohe, Bertoluccijev je film nastao u doba perestrojke, kad ideološki tabori padaju, a Kina ovom redatelju (talijanskom komunistu!) dopušta snimanje u Zabranjenom gradu. Rezultat je bio prilično precijenjeni film koji u tom ozračju ideološkog detanta dobiva čak devet Oscara - sve za koje je nominiran, uključujući film i režiju.

Otrovan uspjehom

Vjerojatno je Bertolucci nakon “Posljednjeg kineskog cara” zauvijek bio otrovan uspjehom te se trajno usmjerio prema raskošnim, “national-geographicovskim” lakirovkama, globalističkim spektaklima koje snima na čudesno lijepim lokacijama, na engleskom jeziku i uz zvjezdani kast.

Takvi filmovi - “Čaj u Sahari” (1990), “Mali Buda” (1993), “Stealing Beauty” (1996), “Sanjari” (2003) - listom su bili grozni, a osobito je bilo neugodno što je već vremešni Bertolucci stalno ustrajao na tome da snima filmove o mladima. Stari komunist je snimao filmove o generaciji kojoj se ne ide na barikade i koja se pokušava kako god umije smjestiti u tom vrlom novom svijetu, a filmovi katkad su imali ton patronizirajućeg gunđanja.

Vremenom je redatelj imao sve više zdravstvenih problema, a 2003. godine Bertolucci je nakon rutinske operacije kičme ostao vezan za invalidsku stolicu, što mu je u 62. godini presjeklo karijeru. Nakon toga je snimio samo jedan film, za Bertoluccijeve standarde neobično komoran i nespektakularan: “Io e te” (Ja i ti) po omladinskom romanu Niccola Ammanitija.

"Redatelj velike i neujednačene karijere, Bertolucci je čovjek kojem prijeti opasnost da bude upamćen po pogrešnim filmovima. Premda će ga većina ljudi pamtiti po raskošnim slikovnicama iz 80-ih i 90-ih, Bertolucci je stvarno dobar i stvarno važan filmaš bio u jednom kratkom intenzivnom periodu - u 70-ima. U tom razdoblju, upregnuo je svoje zanatsko umijeće i dar za spektakl u niz pametnih političkih filmova koji su sjajno secirali 20. stoljeće. Ti su filmovi oni koji vrijede ponovnog gledanja", napisao je o njemu književnik i novinar Jurica Pavičić.