Film ''Hajduk'' – Amaterska hajdučija koja je pokazala srce

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Ovo je dokaz da se film može napraviti bez novca ako se ima srca'', rečeno je, otprilike, na pretpremijeri filma ''Hajduk'' koja je održana u četvrta¸k navečer u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

Riječ je o amaterskom igranom filmu o hajduku Mijatu Tomiću, jednoj o najpoznatijih priča o odmetništvu i hajdukovanju s ovih prostora, povijesnoj legendi iz 17. stoljeća koja je po prvi put zabilježena na filmu.

Iako je ''Hajduk'', kako njegovi tvorci tvrde, dokaz da se film može snimiti i iz srca, također je i potvrda one (okrutne) izreke ''Koliko para, toliko muzike''.

Naime, tvorci ''Hajduka'' su supružnici iz Tomislavgrada, Mara i Branko Perić, koji su spojili posao snimanja i fotografiranja svadbi s ljubavlju prema rodnom kraju i povijesnim bogatstvima koje duvanjski kraj ima, a koje prilično zanemaruje.

Odvažili su se Perići na veliki korak i na veliki zalogaj velikog ekrana. Film, iako je prepun ljubavi jer su u njemu glumci bez filmskih i zvjezdanih honorara, prepun je i dojma da je sve moglo drugačije.

Iako je za svaku pohvali hrabrost Perića da se odvaže isplivati u filmski svijet i obradu neobrađene teme, filmom dominiraju neobična kadriranja i rezanje glava likovima, ponekad presmiješni zvučni efekti tijekom scena borbi, koje nekad i bespotrebno ''razvlače'' film te zvuk čija kvaliteta varira od toga kako je tko okrenut prema kameri. (Možda je samo riječ o uvijek omentiranim zvučnicima u Kosači.) Nedostatak je filma i nedovoljno razrađena priča pa se u jednom trenutku gledatelj upita koliko vremenski traje Mijatovo hajdukovanje i zašto neke scene zauzimaju prostor u priči.

No, ono što je velika vrijednost ovog filma je dokaz da se netko negdje u ovoj našoj nezainteresiranoj zemlji za samu sebe odvažio zabilježiti jednu tako važnu i do kraja neispričanu povijesnu priču, zanemarenu od onih kojima su usta puna herojstva, povijesti i ljubavi prema rodnom kraju. Za svaku je pohvalu i odlučnost duvanjskih filmaša da sve snime na autentičnim lokacijama te pokažu sve ljepote duvanjskoga kraja o kojima se najviše priča kad se govori o vikendicama onih koji imaju novca da za svoj ućitak obilježe prekrasan povijesni kraj.

Za pohvalu je, naravno, i ljubav svih onih koji su uključeni u projekt i koji su se bez ikakvih naknada predali snimanju filma koje je trajalo godinu dana.

Redatelj Branko Perić rekao je pred mostarskom publikom, koja je prepunila Kosaču, kako njegov film ne treba uspoređivati s nekim drugim snimljenim povijesnim spektaklima jer su to bolji filmovi od njegova. I tu je bio u pravu. No, nisu se mnogi složili s njim kad je rekao kako oni koji su zaduženi za film u državi daju film nekima kojima ne trebaju davati. Filmaši, koji su bili na pretpremijeri, komentirali su to riječima da ponekad ni zvučna ni najzvučnija imena kinematografije ne dobiju novac ma koliko vjerovali u veličinu svoje ideje.

A ideja o filmu ''Hajduk'' je odlična i za svaku pohvalu. Realizacija je pak priča u kojoj gledateljima treba naglasiti da je riječ o amaterskom filmu koji će zasigurno imati svoju publiku. Jer Mijat je prvi put završio na velikom platnu.

Možda će većina komentara biti to da se ideja trebala prepustiti nekim provjerenim filmašima i ljudima uhodanim u industriji koja traži puno novca, iskustva i znanja. No, onda vjerojatno priča o Mijatu Tomiću ne bi bila snimljena s toliko srca koliko su Perići i svi oko njih, uložili u film ''Hajduk'' nego bi na ekranu završio prebildani, napucani hajduk s efektima koji bi uništili i neuništivi Vran.

Ma koliko ''Hajduk'' imao propusta i nepoštivanja školskih filmskih i produkcijskih pravila, kad se sa srcem radi, onda se i na ekran može pogledati kroz prste.