Legenda hrvatskog glumišta navršava 75 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvatski i jugoslavenski glumac Rade Šerbedžija danas navršava 75 godina. Rođen je u Buniću kraj Korenice 27. srpnja 1946. godine.

Studij glume završio je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1970). Uz nekoliko kraćih stalnih angažmana u kazalištima (Gradsko dramsko kazalište "Gavella" 1970–71, 1983–86; HNK u Zagrebu, 1976–77, 1981–83), većinu karijere bio je samostalni umjetnik.

Predavao je, kao umjetnički docent, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1979–81) i na Akademiji umetnosti u Novom Sadu (1987–91) te, kao redoviti profesor, na Studiju medija i glume pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (2011–19).

Za njega se često kaže kako je glumac iznimna glumačkoga temperamenta, tehnike i dikcije, a podjednako je uspješno tumačio uloge iz klasičnoga i modernoga repertoara u nizu hrvatskih kazališta.

Zapamćene su njegove sjajne uloge u "Gavelli" (Len u Spašenima E. Bonda; Edgar u Kralju Learu W. Shakespearea), Teatru &TD (Mesa u Razdiobi podneva P. Claudela; Gildenstern u Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi T. Stopparda; Macbett E. Ionescoa; Molièreov Don Juan; Sganarelle u Odmoru za umorne jahače I. Ivanca), HNK-u u Zagrebu (Melkior u Kiklopu R. Marinkovića/K. Spaića; Peer Gynt H. Ibsena; Rikard III. W. Shakespearea), te na Dubrovačkim ljetnim igrama (Hamlet W. Shakespearea; Orsat u Dubrovačkoj trilogiji I. Vojnovića). Istaknuo se i monodramskom izvedbom djela Krležin obračun s nama (1975).

Bavio se i režijom: Cezar (GDK "Gavella"), Balade Petrice Kerempuha (sa studentima Akademije dramske umjetnosti), Koja gora Ivo, Kažu da je sova nekad bila pekarova kći i Spašeni (Kazališna družina AKTER). God. 2001. s B. Vujčićem osnovao je Kazalište Ulysses na Brijunima (Medeja, Kralj Lear, Marat/Sade, Play Beckett, Hamlet, Tesla Electric Company, Balade Petrice Kerempuha, Pijana noć 1918).

Na filmu je debitirao 1967. (Iluzija, Krsto Papić), prvu glavnu ulogu tumačio je 1968 (Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata Branka Ivande). Njegov temperamentni, ponešto egzaltirani nastup na filmu najlakše se prilagodio žanru psihološke drame i urbanim likovima: Putovanje na mjesto nesreće (1971) Zvonimira Berkovića, Bravo maestro (1978) Rajka Grlića, Novinar (1979) Fadila Hadžića, Kiklop (1982., i TV serija) Antuna Vrdoljaka.

Glumio je i u drugim tipovima likova: Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973) Krste Papića, Hajka (1977) Živojina Pavlovića, Banović Strahinja (1981) Vatroslava Mimice, San o ruži (1986) i Osuđeni (1987) Zorana Tadića. Osobitu popularnost stekao je u televizijskim serijama (U registraturi Joakima Marušića, Prosjaci i sinovi A. Vrdoljaka, Putovanje u Vučjak Eduarda Galića).

Godine 1991. napušta Hrvatsku i odlazi u Srbiju. U filmu Dezerter Živojina Pavlovića, koji je dovršen sredinom 1992., Šerbedžija je glumio glavnu ulogu.

Nakon Srbije, koju je napustio 1992. godine jedno vrijeme s obitelji živio je u Sloveniji te onda u Londonu i SAD.

Nakon međunarodnog uspjeha makedonskog filma Prije kiše (1994) Milča Mančevskoga najčešće glumi u američkim produkcijama, uglavnom epizodne uloge negativaca, ali i karakterne uloge općenito, dok u hrvatskim filmovima nastupa rjeđe (Pravo čudo, Lukas Nola, 2007).

Šerbedžija je 1996. godine glumio oca izbjeglice u filmu Belma te u novozelandskome filmu Ne znam engleski (Broken English). Potom su uslijedile uloge u vodećim hollywoodskim ostvarenjima Svemirski kauboji, Nemoguća misija, Zdrpi i briši i drugi.

Radio je s mnogim velikim imenima, a s nekima od njih kao što je Vanessa Redgrave, Phillip Noyce ili Tom Cruise obiteljski je prijatelj. Radio je i sa slavnim Stanleyom Kubrickom te Clintom Eastwoodom, no Šerbedžija je ostao dosljedan sebi izjavama: "dobri su režiseri jednako dobri svugdje na svijetu, a glumci se prepoznaju već pri prvom pogledu".

Sa sinom, filmskim redateljem i scenaristom Danilom, surežirao je, u makedonskoj produkciji, igrani film Oslobođenje Skoplja (Osloboduvanje na Skopje, 2016), u kojemu je odigrao glavnu ulogu. Također sinkronizira animirane filmove te snima audioknjige.

Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki (Promjenjivi, 1987; Crno, crveno, 1989; Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje, 1997; Stranac: izabrane pjesme, 2015) te knjige autobiografskih zapisa Do posljednjeg daha (2005) i Poslije kiše (2017).

Zapažen je i kao recitator te izvođač balada i šansona (albumi Ne daj se Ines, 1974; Mnoge smo i mnogo voljeli, 1984; Orihi orihi, 2002; Imam pjesmu za tebe, 2008; Vrijeme je, draga, vrijeme je, 2014., i dr.).

Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (2018).

Proslavljeni glumac ima petero djece - 48-godišnju Luciju, 50-godišnjeg Danila, 26-godišnju Vanju, 29-godišnju Ninu i 24-godišnju Milicu Almu.

"Ja pripadam onim ljudima čija su djeca krenula zanatom kojim se bave roditelji. I moja žena je redatelj. Danijel i Lucija uspješni, sretan zbog toga. Ima puno ljudi koji su u ovakvoj profesiji, ali isto je s glazbenicima i obitelji Eastwood, Šovagović, Redgrave, Miro i Bora Stupica2, opisao je jednom prilikom pa ispričao i kako njegov vlastiti otac ama baš nikada nije pogledao niti jednu njegovu predstavu.

"Otac me iz protesta nikada nije gledao. Nije me nikad gledao, jer nije htio da budem glumac".

Bilo bi uistinu šteta da Rade Šerbedžija nije postao glumac...