Mlada heroina koja je rekla "ne" Hitleru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 Trećeg dana 2. Festivala antifašističkog filma, koji se odvija u kući Gojka Vukovića, a u organizaciji Udruženja antifašista i boraca NOR - a na programu je njemački film iz 2005. godine "Sofi Šol" redatelja Marca Rothemunda.

 ''Kako možemo očekivati da pravednost prevagne, kada jedva da ima nekoga tko bi ponudio sebe individualno za pravednu stvar? Kako lijep, sunčan dan, a ja moram da odem.''

 Ovo su bile posljednje riječi mlade Njemice Sofi Šol koju je Hitler pogubio veljače 1943. zbog širenja antinacističke propagande.

 Sofi je imala samo 21 godinu kad su je zajedno sa bratom Hansom Šolom (24) uhvatili u dijeljenju antiratnih letaka na Sveučilištu Ludvig Maksimilijan u Munchenu. Na njima je pisalo o propasti njemačkih trupa u Rusiji i porazu kod Staljingrada koji se dogodio mjesec dana ranije. U trenutku kad Adolf Hitler bez milosti kosi sve protivnike režima, smrt zbog izdaje bila je neminovna presuda za dvoje mladih Nijemaca.

 Šolovi su, sa još nekoliko kolega, bili članovi otporaškog pokreta “Bijela ruža“. Prilikom ispitivanja, časnik Gestapoa su mladoj Sofi ponudili nagodbu: da za dijeljenje letaka i sve antirežimske aktivnosti okrivi brata i ostale članove pokreta, a da joj zauzvrat život bude pošteđen. Nije pristala. Osuđeni su za izdaju sa još nekoliko kolega i suboraca i istog dana, 22. februara 1943. životi su im okončani na jednoj od 20 giljotina koje je Hitler naručio specijalno za izdajnike.

 Svojim posljednjim riječima, koje na najjednostavniji, a istovremeno i najsnažniji način ilustriraju veličinu njene žrtve, Sofi Šol se u povijest upisala kao heroina. Za posljednjih 70 godina po njoj su u Njemačkoj nazvane tisuće ulica i trgova, a slika djevojčurka sa cvijetom na reveru postala je simbol hrabrosti i otpora.

Giljotina na kojoj su Šol i njeni suborci stradali, desetljećima je bila zaključana u podrumu Bavarskog nacionalnog muzeja u Munchenu. Tek nedavno je nađena, a ovo otkriće pokrenulo je bujicu žučnih rasprava u Njemačkoj: Da li bi ovo smrtonosno oružje trebalo da bude u centru izložbenog prostora posvećenog Drugom svjetskom ratu?

 Hildegard Kronaviter, osnivač Fondacije Bijela ruža smatra da bi ozloglašena giljotina morala da bude glavni izložbeni komad, i da bi se na taj način odala pošta stradalima i pokretu otpora.

 ''Ovakav artefatkt ne možete zaključati i praviti se da ne postoji. On treba da bude predstavljen javnosti u svom povijesnom kontekstu'', objasnio je Kronaviter.

 S njim se, međutim, ne slaže i Franc Jozef Miler (89), posljednji živi član “Bijele ruže“.

 ''Nasilna smrt Sofi i Hansa ne smije biti ničija zabava. Sjećanje na njih i njihovu žrtvu ne ostavlja me ni na tren. To nije stvar za izložbu'', kaže on.