Mostar u Dezerterima je tužan grad

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prvo gledamo arhivske snimke rušilačkog sadizma nad neimarskim nadahnućem. Olovna jesen 1993. Tenkovske granate Hrvatskog vijeća obrane mrve mostarski Stari most u paramparčad. Zatim kamera plovi niz današnjicu Neretve. Dugo lebdi nad njenim smaragdnim vodama, remek-djelu prirode. Reflektirajući vitku figuru obnovljene građevine kao fatamorganu, kao da ispire zlo one gamadi i zločinačke tragove neprirode, piše Telegram.hr.

U offu gorki ženski glas svjedoči o krhotinama bezumljem rata rastepene generacije pa, između ostalog, kaže: “Najviše me boli što smo se svi razišli na ovako glup način. Sad je, naravno, kasno za kajanje…”. Tako počinje predivna, pretužna i prevažna dokumentarna poema “Dezerteri” Damira Markovine.

Najnovije filmsko ostvarenje poznatog glumca zagrebačkog HNK i redatelja jakog angažiranog senzibiliteta, rađeno u produkciji Akademije dramske umjetnosti Zagreb, svjetsku je festivalsku premijeru imalo jesenas u Češkoj, na Ji.hlava IDFF-u.

Tamo je film odmah privukao pažnju žirija i osvojio dvije nagrade: za najbolji srednjoeuropski i istočnoeuropski film te za najbolji dizajn zvuka. Hrvatsku premijeru doživjet će na predstojećem ZagrebDoxu, u službenoj konkurenciji Regionalnog programa, prenosi Telegram.hr.

Redatelj nastupa u ime izgubljene generacije

Gardom nježnog, brižnog, a neumoljivog dokumentarista, Markovina je u prethodnom filmu “Čekaj me” minuciozno i hrabro uronio pod kožu vlastite porodice. Polazeći od intimnog, u pozadini tog fragilnog rakursa dotaknuo je i brojne jedva pokrpane ožiljke na iscrpljenim društvima raspadnute Jugoslavije.

Kurs “Dezertera” je suprotan, i jednako uzbudljiv, ranjiv i odlučan. Redatelj i scenarist Markovina (rođen u Beogradu 1973., formativne godine proveo u Mostaru) kroz kolektivnu priču o raseljenju svog gimnazijskog mostarskog razreda, ne samo da nastupa u ime žrtvovane izgubljene generacije, nego i rastvara kartografiju vlastite duše. Istražujući koliko je tih zajedničkih krhotina izbrazdalo njegovu osobnost, njegovo kockanje s prevarantom životom.

“Dezerterima” snažnom i odgovornom autorskom gestom odjekuje jedina prava istina: samo privatna gesta, intimna odluka svakog pojedinca može razriješiti dilemu otići ili ostati u ratnom kaosu. Gorčina ljudskog poraza ionako će se, kad jednom rat skonča, gutati u posvemašnjoj otupjelosti samoće. Ali, nema toga koji ima prava drznuti se da u ime nacije, države ili boga oca, žrtvuje ljude na oltar svoje beskrupuloznosti i pohlepe.

Mostar u Dezerterima je tužan grad

U našim bratoubilačkim sjetvama to je posebno kristalno jasno. Zato je Mostar u “Dezerterima” tako tužan grad. Mučna muklost vlada njegovom jekom pamćenja (kompozitorica i autorica soundscapea Manja Ristić), a kamera Krešimira Štuline i Markovine luta skeletima zgrada, pokrpanostima domova i ljudi, ambijentima bivšeg života.

Markovina je impresivan detaljist, pa u jednom zamahu zahvaća ispucale folije na prozorima, nedovoljne za zaštitu od umornog sunca, i krišom bačeni pogled staračke samoće… Legendarne inicijacijske skokove sa Starog mosta ovdje vidimo samo u začetku i početnom odrazu. Ne znamo da li je skakač skončao u ambisu ili završio u maslinastom zagrljaju zahvalne Neretve.

Poduzimajući vlastito lutanje kroz ljepotu, krhkost i stigmu memorije, redatelj se u kadrovima pojavljuje mahom slikan s leđa, nekako dirljivo poražene figure. Kao da na plećima nosi sav taj teret lutalaštva i nevoljnog izgnanstva iz jednog od amblematskih gradova naše mahnitosti u bratskom komadanju identiteta.

Film posvećen svima koji bježe

Vezivno tkivo čine bljeskovi fragmenata iz pisama što ih je autor primao od svojih prijatelja, suboraca u iskasapljenom djetinjstvu, nemilice rastepenih svuda po svijetu. Važan segment su animacije (Marko Tadić) urađene preko izblijedjelih razglednica Mostara ili toposa svijeta – kroz njih stalno krivuda tok Neretve naplavljen gustim crnilom.

“Stani pred ogledalo i poljubi se za mene”, među najdirljivijim je porukama filma. Šalje je Damiru jedna od ahasverskih djevojaka. “Dezerteri” su toplo, potresno, nezamagljeno ogledalo u kojima se ugledasmo bolni i voljni da podnesemo istinu. Film je posvećen “svima koji bježe”. I nudi nadu da jednom više nećemo morati bježati.