Nitko ne želi gledati ''Mrtve ribe''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Drago mi je što sam napravio ovakav film, ali žao mi je što je ovako slabo gledan", komentira za Jutarnji list Kristijan Milić činjenicu da je njegov novi rad “Mrtve ribe” gledalo samo 80 posjetitelja tijekom dva tjedna prikazivanja u hrvatskim multipleksima; u Bosni i Hercegovini bilo je još i gore, skromna 44 posjetitelja, tim čudnije jer se radnja upravo tamo odigrava.

Slabi startovi nagrađivanih filmova “Šuti” Lukasa Nole (148 posjetitelja u prvom tjednu prikazivanja) i “Takva su pravila” Ognjena Sviličića (njih 570) u odnosu na to ne čine se tako poražavajućim, pogotovo što je potonji kasnije dogurao do tri i pol tisuće posjetitelja. “Mrtve ribe” nemaju šanse popraviti svoj rezultat, jer su skinute s programa i CineStara i Cineplexxa, a ne treba se nadati ničem boljem ni u nezavisnim kinima, jer ta se - u ovo zimsko doba kad treba plaćati i grijanje - baš ne otimaju za filmove koji su propali u velikim lancima.

Krah “Mrtvih riba” vjerojatno će potaknuti sve nesklone domaćoj filmskoj produkciji da zagalame protiv izdvajanja velikih sredstava problematičnim projektima. Milićev film svojedobno je dobio 3 milijuna i 900 tisuća kuna na natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra, to je samo polovica troškova jer je 20 posto ukupne cijene podmirila Fondacija za kinematografiju Kantona Sarajevo, a sve drugo namakli su zagrebački Eurofilm i mostarski Oktavijan (vode ih brat i sestra Maja Lasić i poznati glumac i producent Slaven Knezović) upornošću i spretnošću. Nije to baš bio potpuno promašen pothvat, jer - kako kaže Milić - na filmu je radilo bar stotinu djelatnika, država se namirila i od PDV-a, a i da je uspjeh u kinima bio veći, zaradili bi samo prikazivači a nešto malo i distributer: hrvatsko je tržište premalo da na njemu zaživi koncept komercijalnog filma, alternative su jedino dotirane produkcije ili samoubilački nezavisni pothvati.

Zatne arene

Nije nelogično što su “Mrtve ribe” dobile tolika sredstva od HAVC-a (mogle su i više, jer limit je oko 4 i pol milijuna kuna), Milić je renomirani redatelj, a njegov scenarist Josip Mlakić cijenjeni bosanskohercegovački književnik nagrađivan i u Hrvatskoj (dobio je nagradu “Vladimir Nazor” za roman “Svježe obojeno”). Prvi put su surađivali na Milićevom prvijencu “Živi i mrtvi” nagrađenom s osam Zlatnih arena, ratnoj drami koja se odigrava u dva vremenska okvira, 1943. i 1993. (“i taj je jako slabo prošao u našim kinima”, podsjeća me redatelj), Mlakić je poslije radio s drugim filmašima (za scenarij “Imena višnje” Branka Schmidta dobio je Zlatnu arenu), a Milićev drugi film “Broj 55” nastao je u televizijskoj produkciji: po sudu mnogih to je najbolji i jedini pravi ratni film snimljen u nas, prvi tjedan skupio je 11 tisuća gledatelja, što je bilo jako dobro, no tada su posvuda na internetu iskrsnule piratske kopije (HRT je nepažljivo dijelio diskove s filmom svojim djelatnicima), i film je naposljetku jedva prešao brojku od 15 tisuća.

U vestern-formatu

“Mrtve ribe” nastale su po Mlakićevoj knjizi “Mrtve ribe plivaju na leđima” iz 2011., u pitanju je zbirka neomeđenih pripovjedaka, likovi iz jedne iskrsavaju ili se bar spominju u nekoj drugoj, a pisac je sam i autor scenarija, koji je pod izvornim naslovom prijavljen na natječaj HAVC-a.

Mlakić je odmah za redatelja odabrao Milića, koji je, unatoč tome što se znalo da njega zanima prvenstveno žanrovski film, prihvatio izazov da se upusti i u nešto drugo. Očito je tu bilo dramskog potencijala jer je lani u Narodnom pozorištu Mostar postavljena istoimena predstava koja je još uvijek na repertoaru.

Pripreme za film počele su već 2015., a snimanje je planirano za proljeće naredne godine. Format je kao i u prethodnim Milićevim ostvarenjima bio onaj najširi, 2.35:1 (“u njemu su obično radili vesterne, zato ga toliko volim, u njima je krajolik jednako tako važan kao i u svim mojim filmovima”), ali ga je njegov stalni direktor fotografije Mirko Pivčević upozorio da će imati problema s kolorom: radnja se odigrava u jesen, zato što je zamiranje prirode trebalo dati posebni štih priči u kojoj se radi o tjeskobi poraća, međutim, proljeće pršti bojama, što bi ozbiljno narušilo dramski naboj. Odlučili su se za crno-bijelu fotografiju, s kojom je Pivčević već imao iskustva u radu na filmu “Ta divna splitska noć” Arsena Antona Ostojića, samo što joj je tada dodao plavi štih.

Snimalo se i u Mostaru, ali ponajviše u njegovoj okolici (“svuda je tamo isto, u Uskoplju samo jedna ulica dijeli naselja Hrvata od Bošnjaka”), scenograf Damir Gabelica obavio je impresivan posao pretvarajući zapuštene zgrade u upotrebljive dramske prostore, no najteže je bilo skupiti uistinu golemu glumačku ekipu za dvadeset važnijih i još toliko manje istaknutih likova.

Bilo je uistinu poznatih imena poput Gorana Bogdana i Velibora Topića, zvijezda međunarodne reputacije, Dragana Despota, Alena Liverića, Marinka Prge, Đorđa Kukuljice, Vinka Kraljevića, Saše Anočića, Asje Jovanović, Dijane Vidušin, Marijane Mikulić i Ornele Vištice, glumili su i producenti Slaven Knezović i njegova sestra Maja Lasić, jednu od uloga dobio je Mirvad Kurić, aktualni ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo, možda prepoznate Armina Omerovića koga ste gledali kao tinejdžera u “Putu lubenica” i “Arminu”, a tu je i Milićev bliski suradnik Robert Roklicer, koji je figurirao i kao dramaturg (“Mlakić se uopće nije ljutio kada bismo mu znatno promijenili pojedine scene”).

Ostale uloge dobili su većinom mostarski ili bh. glumci, no redatelj je pazio da u dijelovima u kojima se radi o međuigri četiri ili pet protagonista bude bar jedno poznato lice. Iznenadit ćete se, međutim, kako i glumci za koje nikada niste čuli mogu biti ravnopravni partneri svojim čuvenijim kolegama.

Promjena koncepta

U montaži su shvatili da će morati mijenjati prvotni koncept koji se usredotočio na glavne junake i u malim cjelinama izlagao ono što im se događa: sada je prevladala linearno poslagana radnja u kojoj su gotovo demokratski raspoređena sva zbivanja. Čak su morali izbaciti neke snimljene scene, jer su po rasporedu dolazile nakon logičnog finala filma. Također, promijenjen je i naslov, “Mrtve ribe” zvučale su “filmskije” nego “Mrtve ribe plivaju na leđima”, a uostalom tako se zvao i jedan britanski krimić s Robertom Carlyleom i Garyjem Oldmanom iz 2005. U scenariju su i reference na poznate filmove “Sedmi pečat”, “Nema zemlje za starce” i “Razgovaraj s njom”, sve ih je unio Mlakić, dok se Milić potrudio da u režiranju pojedinih scena podsjeti na Jima Jarmuscha, Alfreda Hitchcocka, pa i na “Gomoru” Mattea Garronea.

Tek kad pogledate film, shvatite ćete zašto je Mlakić inzistirao da Milić mora režirati njegov scenarij. U priči koja zaziva depresiju (na primjer, mostarski glumac Miro Barnjak, uzgred, i producent filma “Živi i mrtvi”, igra vlasnika kafića bez imena, no mještani su ga prozvali “Groblje slonova” jer se tu skupljaju tipovi kojima je bliži skori kraj: jedan od njih je i Profesor - u izvrsnoj izvedbi Dragana Despota - koji planira svoje samoubojstvo na krajnje neobičan način, dok njegova znanca - igra ga Tuzlak Nermin Omić - samo slučaj omete da si kalašnjikovom ne puca u usta) netko bi ustrajao na mračnom ugođaju, zazivao Tarkovskog i Belu Tarra, međutim Milić je krajnje precizan: kadrovi traju točno koliko treba, nema on ništa protiv njihove dužine, pogotovo ako su glumci u stanju nadmetati se jedan s drugim u kontinuitetu, ali od gledatelja zahtijeva potpunu koncentraciju. Ponekad ćete obavijest o nekom liku čuti unaprijed, zatim ga vidjeti na djelu i poslije dobiti povratni eho koji ćete morati povezati s prethodnim scenama. Neke su cjeline krajnje otvorene, poput one o Filipu (Đorđe Kukuljica) koji se u Zagrebu posvađao sa ženom i zatekao se u gradiću u kome je živio prije 30 godina, ni sam ne zna zašto, ili o ljubavnom paru padobranskih jedriličara (Alen Liverić i Ana Marija Percaić) koji je došao letjeti živopisnim krajolicima iznad Neretve, no ne može ne zamijetiti mrak svuda oko njih.

Slojevito i zahtjevno

Raspad društva označen je metaforom letenja ždralova (začudo, u obilju filmofilskih citata klasik Mihaila Kalatozova nijednom se ne spomene), ptica koje u jesen odlaze na jug i nazivaju ih “zlogodine”, jer svojim selidbama najavljuju loše vrijeme i svakojake druge nepogode, međutim ima i suptilnijih načina da se to pokaže. Jedan od junaka, tranzicijski profiter Dragan (Velibor Topić), dobije od gradske uprave Range Rover, dok istodobno radnik Boris (Mirvad Kurić) nikako da primi plaću koju mu vjerojatno upravo taj krug ljudi duguje. Fascinantna je scena u restoranu uz rijeku, gdje goste zabavlja radnik preodjeven u medvjeda (pravi su - zafrkavaju se mještani - napustili zemlju čim je počeo rat), njega iz štosa batinom tuče konobar, što povremeno prerasta u čisto iživljavanje, na opće oduševljenje prisutnih. Nacionalni odnosi prikazani su krajnje slojevito, i dalje je zamjetna podjela na “katolike” i “muslimane”, ali stariji i trezniji uzajamno se toleriraju, dok je među mladenačkim grupama na rubu huliganstva ona najmanje prisutna, ali se ne zaboravlja što je radio čiji otac ili djed u nekom od prethodnih ratova.

“Mrtve ribe” izvrsno su, slojevito i krajnje zahtjevno ostvarenje, koje predstavlja jedan od vrhunaca novije hrvatske produkcije. Milić je rezigniran zašto je takvim filmovima vijek u kinima sve kraći, no tješi se da za njegov rad vlada poprilično naknadno zanimanje, što bi se moglo iskoristiti u kućnim kinima. Također mu je žao što malo tko u nas izrađuje DVD-e, jer i to je način da se zadovolji interes znatiželjnika, a i da se film pokaže zainteresiranima u inozemstvu.