Prije 115 godina rođen glumac kojeg smatraju najboljim u 20. stoljeću

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sir Laurence Olivier, jedan je od najslavnijih i najpoštovanijih glumaca 20. stoljeća, rođen je na današnji dan prije 115 godina, 22. svibnja 1907. u Dorkingu.

Poticao je iz obitelji anglikanskoga svećenika, a glumačku nadarenost pokazao već kao dijete. Studirao u Oxfordu, a 1924–26. polazio glumačku školu u Londonu. Od 1926. sa sve većim uspjehom nastupao u kazalištima Birminghama, New Yorka i Londona.

Olivier je u kazalištu i na filmu igrao široki raspon uloga, od grčkih tragedija, šekspirijanskih i restoracijskih komedija do modernih američkih i britanskih dramskih komada. Bio je prvi umjetnički direktor Britanskog državnog kazališta, a danas njegova glavna pozornica nosi njegovo ime.

Općenito se smatra najvećim glumcem 20. stoljeća, u istoj kategoriji kao David Garrick, Richard Burbage, Edmund Kean i Henry Irving u svojim stoljećima.

Četrnaest je puta nominiran za Oscara, s dvjema pobjedama za najboljeg glumca i najbolji film za Hamleta iz 1948., te dvjema počasnim nagradama uključujući statuu i certifikat. Osvojio je i pet Emmyja, od ukupno devet nominacija.

Olivierova karijera kazališnog i filmskog glumca protegla se na više od šest desetljeća u kojima je nastupio u širokom rasponu uloga, od Shakespearova Othella i sir Tobyja Belcha u Dvanaestoj noći do sadističkog nacističkog zubara u Maratoncu.

Ovaj glumac izvanredne dikcije, ugled vrhunskoga britanskog kazališnog glumca stekao je 1935–37. nastupajući u Shakespeareovim djelima u kazalištu Old Vic.

Na filmu je debitirao 1930., status lokalne zvijezde postigao filmom Vatra nad Engleskom (Fire over England, 1937) Williama K. Howarda, a međunarodne u Hollywoodu filmom Orkanski visovi (Wuthering Heights, 1939) Wiliama Wylera.

Takve romantične uloge tumačio je i za II. svjetskog rata (Lady Hamilton, Alexander Korda, 1942), a interpretacije je obogatio u ekranizaciji Shakespearea, u Henriku V. (Henry the 5th, 1944), kojim je debitirao i kao filmski redatelj. Tu originalnu prilagodbu kazališnoga komada razradio je u svojem najvećem filmskom uspjehu, u Hamletu (1948., Oscar za najbolji film), za koji je nagrađen i Oscarom za glumu.

Nakon toga prestaje glumiti romantične likove, teži prema suvremenijemu repertoaru, a i onomu primjerenijemu dobi, no ne ostvaruje prijašnje uspjehe; za Oscara je bio nominiran još šest puta (ukupno devet nominacija) učvrstivši autoritet jednoga od najvećih karakternih filmskih glumaca uopće.

Laurence Olivier vidio je Vivien Leigh u The Mask of Virtue 1936., a prijateljstvo se razvilo nakon što joj je on čestitao na izvedbi. Dok su glumili ljubavnike u filmu Vatra iznad Engleske (1937.), Olivier i Leigh su se zaljubili, a nakon završetka snimanja započeli su vezu.

Kazališna karijera mu je, međutim, sve do 1960-ih bila u daljnjem usponu: svojem ugledu najvećega tumača Shakespeareovih likova u XX. st. (uz Johna Gielguda) dodao je još i sjajne interpretacije likova Sofokla, Henrika Ibsena, Georgea Bernarda Shawa, Antona Pavloviča Čehova i najsuvremenijih pisaca, a 1963. postao je ravnatelj National Theatrea. God. 1947. dobio je vitešku titulu (Sir), 1970. i plemstvo (barun).

Ostale značajnije uloge: Rebecca (Alfred Hitchcock, 1940), Carrie (W. Wyler, 1952), Rikard III (Richard III, 1955., i redatelj), Princ i plesačica (The Prince and the Showgirl, 1957., i redatelj), Zabavljač (The Entertainer, Tony Richardson, 1960), Otelo (Othello, Stuart Burge, 1965), Njuškalo (Sleuth, Joseph L. Mankiewicz, 1972), Maratonac (The Marathon Man, John Schlesinger, 1976), Momci iz Brazila (The Boys from Brasil, Franklin J. Schaffner, 1978).

Iako je bio doživotni plemić i jedna od najcjenjenjenijih osoba u industriji, Olivier je inzistirao da ga zovu "Larry". Jednostavno nije htio čuti da ga netko naziva po titulama kao što su "lord" i "sir". Umro je u Brightonu 11. srpnja 1989.

OPŠIRNIJE