Talijanski redatelj

Teško da je ijedan redatelj bio popularan kao Federico Fellini

Teško da je ijedan redatelj bio popularan kao Federico Fellini. Bio je zatrpan Oscarima, iako nije znao engleski. Volio je Italiju i nije htio da ide snimati u AmTalijanski filmski redeatelj i scenarierici. Na kraju je dobio Oscara za životno djelo.
Kultura / Film TV | 20. 01. 2021. u 09:18 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Federico Fellini nikada nije radio u inozemstvu. Ovaj čuveni talijanski i svjetski filmski redatelj rođen je 20.  siječnja 1920. u Riminiju  i nikada nije želio napustiti svoju domovinu - Italiju. Pored rodnog grada na Jadranu Riminija, kojem je do kraja života ostao odan, Rim je bio jedino mjesto na kojem je Fellini živio. U Rimu i u talijanskoj provinciji izgradio je svoj vlastiti svijet, prikazujući svoje glavne junake kako žive i za čim umiru. Fellini je svojim filmovima udahnuo ono „praiskonsko talijansko", oduševivši publiku na svim kontinentima.

Zatrpan Oscarima

Njegova karijera započela je krajem 1930-ih, kada je počeo raditi kao karikaturista. Potom je radio za radio, pisao gegove za komičara Makarija i na kraju došao na film - najprije kao scenarista. Njegova suradnja na scenariju za neorealistični film Roberta Rossellinija "Rim - Otvoreni grad" (1945) dovela je do nominacije za Oskara, prve od osam koje su uslijedile. Fellini je dobio četiri Oskara u kategoriji za „najbolji film na stranom jeziku", piše DW.

Svoj prvi film "Svjetlosti varijetea" Fellini je snimio s režiserom Albertom Lattudom 1950. Dvije godine kasnije nastao je "Bijeli šeik" - prvi film koji je Fellini sam režirao. Potom slijedi jedno remek-djelo za drugim. U početku su mu filmovi crno-bijeli, imaju tvrdu, realističnu jezgru i fokusiraju se na figure koje su na marginama društva. Ali, za razliku od svojih sunarodnjaka koji ostaju odani neorealizmu, Fellini u svoj kinematografski kosmos brzo unosi maštu i bajkovitost; poetičnost i razigranost. Njegovo prvo remek-djelo „Dangube" iz 1953. je u dobroj mjeri autobiografsko ostvarenje, nagrađeno Srebrnim lavom na Festivalu u Veneciji. Radnjom u Felinijevom rodnom mjestu film prikazuje prazninu života materijalno osiguranih ljudi, ljudi čiji materijalni standard ne prati i odgovarajući duhovni standard.

Smisao života

Gubitak smisla života Fellini tematizira i u filmu "La Strada", koji predstavlja njegov prvi svjetski uspjeh. On u tmurnu svakodnevicu ubacuje poeziju. Vašari i sve ono što ih prati: cirkus, muzičari, magija i čarobnjaci postaju jedan od njegovih zaštitnih znakova. Fellinijevi filmovi uvijek su čežnjivo sjećanje na radosti iz djetinjstva.

Svijet besposlenih lutalica, besposličara i sitnih kriminalaca naseljava njegove filmove koliko i žene: prostitutke i svetice, majke i odbačene. Fellini je sjajno režirao filmove u kojima je tematizirao život žene ili muškarca u potrazi za smislom života.

1963. godine nastaje Fellinijev film "Osam i po" – autobiografsko ostvarenje o redatelju u krizi, koje predstavlja ulazak u novu umjetničku fazu. Njegovi filmovi postaju fragmentarniji, dijelom razigraniji, u svakom slučaju raskošniji.

Groteskni likovi i scenariji

Bilo da objektiv usmjerava na stari ili novi Rim i njegove stanovnike, bilo da kamerom prati pete ciničnog Casanove u Veneciji ili da se, kao u "Amarcordu", ponovo vraća u djetinjstvo i mladost: Fellinijev groteskni arsenal likova, s užitkom birani voajerski uglovi snimanja rađala su sjajna filmska ostvarenja: sofisticirana, zabavna i definitivno originalna. Fellinijev film uvijek možete prepoznati na prvi pogled.

To se događa i zbog činjenice da je često snimao s istim ljudima. Najbolje uloge daje supruzi Giulietti Masini i svom „drugom ja" Marcellu Mastroianniju. Oslanja se na nekoliko izvanrednih snimatelja, a njegov kompozitor Nino Rota, koji ga prati u svakom filmu, s Fellinijem postaje svjetska zvijezda. U tom kontekstu govori se o „Fellinijevoj porodici", zajednici ukorijenjenoj u Italiji, koja filmskim pričama očarava cijeli svijet.

Srce mu je kucalo za Italiju

Teško da je u povijesti filmske umjetnost ijedan drugi režiser, s neengleskog govornog područja, uspio prikupiti toliko Oscara kao Fellini. Holliwood mu je nekoliko puta pred noge položio crveni tepih, pozivajući ga da snima u Americi. Uvijek je odbijao. Rimini i Rim su mu bili dovoljni, prije svega zato što je u rimskim filmskim studijima Cinecittà imao najbolje uvjete za rad.

Pred sam kraj života Felini je dobio i petog Oskara, za ukupni doprinos filmskoj umetnosti,"kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zadivila i zabavljala publiku širom svijeta."

Kada je Fellini umro u jesen 1993. godine, samo dan nakon pedesetogodišnjice braka, bio je to događaj od državne važnosti, koji je uzdrmao cijelu Italiju. Ova zemlja je izgubila svog najvećeg filmskog redatelja, a svijet kinematografije jednog od najpopularnijih filmskih stvaralaca. Ostaju međutim njegovi filmovi, koji ni stotinu godina od njegovog rođenja nisu izgubili na aktualnosti i svježini i u kojima stalno možete otkriti nešto novo i originalno.

Poslije Drugog svjetskog rata, na početku karijere, bio je jedan od najistaknutijih predstavnika neorealističkog filmskog pokreta, ali je ubrzo razvio vlastiti prepoznatljiv stil, stvarajući autobiografske filmove neponovljivog šarma, u kojima su ljudi često prikazani u najbizarnijim situacijama.

Izraz "felinijevski", opisuje njegove manire stvaranja filmskih snoviđenja i halucinacija u, inače, uobičajenim okolnostima. Najpoznatiji Fellinijevi filmovi su: "Svjetla varijetea", "Dangube", "Ulica", "Probisvijet", "Kabrijine noći", "Sladak život", "Osam i po", "Satirikon", "Amarkord", "Kazanova" i "Grad žena". Fellini je jedan je od najutjecajnijih filmskih redatelja 20. stoljeća. Uz Michelangela Antonionija smatra se za glavnog pokretača talijanske filmske renesanse.

Za života je smatran kritičarem društvenih pojava u talijanskom građanskom društvu u poslijeratnom razdoblju. Svi Fellinijevi filmovi su provokativni, ekstravagantni, rađeni u njegovom jedinstvenom autobiografskom stilu, koji često karakterizira fascinacija bizarnim.

Njegova ostvarenja odlikuju se ljepotom i intelektualnom dubinom i izražavaju stalnu težnju ka širenju mogućnosti audio-vizualnog jezika za istraživanje procesa stvaranja, društva i uma, piše Srna.

Kopirati
Drag cursor here to close