Tko je bila Merata Mita – dekolonizatorica velikog ekrana?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Novozelandska redateljica, filmska pedagodinja i aktivistkinja Merata Mita rođena je na današnji dan prije 80 godina, 19. lipnja 1942.

Jedna od najznačajnijih novozelandskih filmašica i prva žena maorskog porijekla koja je samostalno režirala dugometražni igrani film, zalagala se za davanje medijskog prostora pričama i autorima/cama iz marginaliziranih zajednica te razvijala posebnu filmsku poetiku ukorijenjenju u maorskoj kulturi, problematizirajući posebno pitanje položaja žena.

Tijekom karijere neustrašivo je probijala prepreke s kojima se susretala, najprije kao Maorka u dominantno bjelačkoj industriji, a zatim kao žena unutar patrijarhalne maorske kulture.

Jedan od njezinih umjetničkih učenika i sljedbenika je i Taika Waititi, kojemu je koproducirala prvi dugometražni film Boy.

Mita je rođena u ruralnoj sredini u regiji Bay of Plenty, kao treće od devetero djece, a odrastanje u zajednici u kojoj se njegovala autohtona kultura i tradicija te govorio gotovo isključivo maorski jezik usadilo joj je nepokolebljiv osjećaj ponosa na svoju kulturu i identitet, koji će obilježiti njezin život i djelovanje.

Šezdesetih godina Mita se zapošljava u školi te, kao jedna od rijetkih Maorki među učiteljima, počinje raditi s učenicima maorskog i pacifičkog porijekla koje je sustav obilježio problematičnima i tako osudio na neuspjeh. Otkriva njihovu nadarenost za umjetnost i vizualno te, nastojeći doprijeti do njih i nadići probleme izazvane njihovom nedovoljnom pismenošću, počinje se oslanjati na tradiciju usmene predaje tipične za maorsku kulturu.

Uz pomoć zanemarene školske prijenosne kamere Super 8, Mita počinje s učenicima snimati videouratke umjesto eseja i tako otkriva način spajanja usmenog i vizualnog, koji joj ukazuje na “moć slike u komunikaciji s ljudima koji nemaju druge komunikacijske vještine”.

Već se tu mogu pronaći začeci njezine buduće filmske poetike, koja, Mitinim riječima, film promatra kao svojevrstan nastavak usmene predaje, definirajući ga kao sredstvo pretvaranja mentalnih slika koje pripovjedačica koristi dok dočarava svoju priču u celuloidne slike koje čine priču koju je moguće gledati i vanjskim, a ne samo unutarnjim okom.

Profesionalno pak ulazi u filmsku industriju najprije radeći kao posrednica između lokalnih maorskih zajednica i stranih filmskih ekipa, no uskoro postaje svjesna neravnoteže u položaju između autohtonih zajednica, koje strancima pružaju pristup važnim aspektima svoje kulture, i filmaša, koji ih zauzvrat komodificiraju.

Zbog toga odlučuje naučiti tehničke aspekte filmskog posla kako bi mogla prikazivati maorsku kulturu i priče o životu Maora bez egzotificirajuće europske perspektive.

"Morala sam se izboriti za to da me nauče koristiti tu tehnologiju. Morala sam ih vući za rukav, bila sam im jako naporna", prisjetit će se kasnije.

Svoj je glas pronašla u okviru aktivističke grupe Ngā Tamatoa nastale sedamdesetih, koja se, inspirirana pokretima za građanska prava, borila za povrat konfiscirane maorske zemlje i uvođenje maorskog jezika u škole, a upravo je taj aktivistički angažman doveo i do nastanka Mitina dokumentarnog prvijenca Bastion Point, dan 507.

Naime, 1978. godine grupa aktivista okupirala je tu bivšu vojnu bazu sagrađenu na konfisciranom maorskom zemljištu nakon što je vlada obznanila planove da se tamo sagradi rezidencijalnu četvrt umjesto da ono bude vraćeno maorskoj zajednici. Aktivisti su u bazi podigli tradicionalno okupljalište marae i posadili usjeve te održavali sastanke, ceremonije i predavanja, no napetost između prosvjednika i prisutnih policijskih snaga sve je više rasla kroz 506 dana.

Revoltirani pristranim izvještavanjem o okupaciji, aktivisti su medijima zabranili pristup Bastion Pointu, ali su zamolili Mitu da vlastitom kamerom iznutra zabilježi događaje prije neminovnog nasilnog kraja.

Dokumentarac je tako kronika posljednjeg dana okupacije i potresno svjedočanstvo “najveće uporabe državne sile protiv maorskog naroda u novije doba”, prilikom koje je 600 policajaca uz pretjeranu uporabu sile privelo 222 aktivista i aktivistkinja.

Njeni su je suradnici u montaži kritizirali zbog toga što se usredotočila na događaj iz maorske perspektive, nauštrb one državne, ali Mita je ostala nepokolebljiva: "Htjeli su da pokažemo kako su policajci samo radili svoju dužnost, ali nisam se obazirala na njih. Željela sam prikazati kako su se Maori osjećali".

Film je kasnije prikazan tijekom sudskog procesa u slučaju Bastion Point, a Mita je izjavila da je po reakciji prisutnih gledatelja odmah znala kako će zajednica dobiti svoju zemlju natrag. Taj uspjeh pokazao joj je kako film ima moć dovesti do stvarnih društvenih promjena, pa je često govorila kako Bastion Point ima posebno mjesto u njezinom srcu.

Opširnije na VOX FEMINAE