Žena spašava bh film

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na ovogodišnjem, jednom od najznačajnijih filmskih festivala Berlinaleu, koji će trajati od 7. do 17. veljače, u službenoj natjecateljskoj selekciji naći će se čak dva ostvarenja za koja scenarij potpisuje istaknuta bh. filmska djelatnica Elma Tataragić.

Apsurd svijeta

Tako će se na Festivalu natjecati makedonski film "Bog postoji, zove se Petrunija" redateljice Teone Strugar Mitevske, kao jedini film s područja bivše Jugoslavije u Glavnom natjecateljskom programu, dok je u program Panorama, koji je također natjecateljski i u okviru kojeg glas daje i publika, ušao srbijanski film "Šavovi" redatelja Miroslava Terzića.

Govoreći za Fenu o predstojećem Berlinalu i svom sudjelovanju na tom festivalu, Elma Tataragić kaže kako je rijetkost da neki autor ima više od jednog filma na istom festivalu. A situacija da jedan scenarista radi s redateljima druge dvije države, navodi ona uz smijeh, nije se još dogodila.

"Bog postoji, zove se Petrunija" je film koji prikazuje apsurd svijeta u kojem živimo fokusirajući se na život nezaposlene tridesetjednogodišnjakinje Petrunije koja odlučuje uraditi nezamislivo i umiješati se u "muški" svijet.

''U  filmu se bavim pitanjem žene i pozicijom žene u društvu općenito. Konkretno u balkanskim društvima, u ovom slučaju Makedonijom'', kaže Tataragić.

Teške teme

Njezina junakinja Petrunija je žena koja se pobuni protiv društvenih normi.

''Ona to ne čini s predumišljajem, splet okolnosti je natjera da skoči u rijeku i počne plivati za Časni krst zajedno s muškarcima i pobijedi. Veći dio filma odvija se u policijskoj stanici gdje vidimo kako je religija, crkva u ovom slučaju, povezana s policijom, pravosudnim sustavom i kako se na perfidan način pokušava obračunati s nečim tako banalnim, jer zašto ne bi jedna žena plivala za Časni krst'', smatra Tataragić, dodavši da se prije deset godina prvi put desilo da u jednom malom mjestu u Makedoniji zaista jedna žena zapliva za Časni krst.

Tataragić je naglasila da se njezina junakinja ne bori samo protiv svijeta muškaraca plivajući, već se prije svega bori sa sobom, svojim samopouzdanjem i perspektivom, s društvom i svojim osibtelji...

Riječ je o autorici koja ne bježi od teških tema te film "Šavovi" tematizira aktualnu temu u Srbiji, ali i cijeloj regiji, a to je krađa novorođenčadi u porodilištima.

Izvan razuma

''Miroslav Terzić i ja smo se sreli prije sedam godina na jednom festivalu i razgovarali o tome što trenutno radimo i desilo se da smo razmišljali o sličnoj temi, majčinstvu, odnosno o onemogućenom majčinstu'', kaže Tataragić.

Govoreći o radu na ovom scenariju istaknula je da je istraživala slučajeve ukradenih, otetih beba.

''U Srbiji postoji Udruženje roditelja koje ima više od 500 slučajeva u proteklih 30 godina koji su po istom modelu ostajali bez djece. Beba bi se rodila, bila bi dobro i nakon par dana doktor bi rekao majci da je došlo do komplikacija i da je beba umrla'', ističe Tataragić.

Dodaje da roditeljima, uz razne izgovore, ne bi pokazali tijelo bebe. Majke nisu imale materijalne dokaze, tek bi kasnije istraživanjem došle do podataka da je prije potpisan smrtni nego rodni list, da se dešavalo da su bile prijavljene paralelno u nekoliko bolnica...

''Ono na osnovu čega su došle do toga da su pokradene na najmonstrouzniji način jesu njihovi snovi i osjećaj u dubini duše da je dijete živo, ta neka povezanost između majke i djeteta koja je izvanrazumska'', ocjenjuje ona.

Živi sin

Tataragić naglašava da je istraženo dosta slučajeva i da su bili toliko nevjerojatni da se zapitala koliko će to biti realno na filmu.

''Slučajno smo naišli na gospođu čija se priča poklopila sa scenarijem i koja nam je pomogla da utemeljimo svoju priču. Riječ je o ženi koja ima obitelj, ima drugo dijete i nakon 17 godina dođe do materijalnih dokaza da je njezin sin živ. Ona to nikome ne smije da kaže, nitko joj ne vjeruje i sama počinje pratiti to dijete. Dok pokušava saznati istinu, njezina obitelj se počinje polako raspadati. Ona je krojačica i zato naziv filma "Šavovi". Šavovi  u duši, na tijelu i u njezinoj profesiji. Cijeli se život bavi spajanjem, prekrajanjem i ovo je trenutak kada mora prekrojiti, spojiti svoj život'', ustvrdila je  Tataragić. 

Govoreći o predstojećem Festivalu u Berlinu, očekuje dobra druženja s kolegama, kvalitetne press konfrencije, susrete s ekipama i razgovore o filmovima.

Tataragić također spada u scenaristice koje donose u bh. kinematografiju nešto što bi mogli nazvati ženskim pismom bh. kinematografije.

Žene u bh kinematografiji

Komentirajući to, ona podsjeća da u bh. kinematografiji do '92. godine, kada je riječ o igranim filmovima, postoje samo dva ostvarenja koja je režirala žena - Vesna Ljubić koja je i scenaristica ("Prkosna delta" i "Posljednji skretničar uzanog kolosijeka").

Međutim, kako naglašava Tatargić, nije samo bitno da žene pišu da bi imali žensko pismo, nego i kako su likovi napisani.

''Ako pogledamo do 1992. godine mi nemamo nijedan film u kojem glavnu ulogu tumači žena. Žene su ili supruge (vjerne, nevjerne) ili majke (dobre, loše), a nerijetko su portretirane kao prostitutke u bh. kinematografiji i bivšoj državi'', kaže.

Dodaje da je ipak od 1992. do danas zabilježen drastičan pomak u pogledu na ženu u kinematografiji.

''To nije samo povezano s pojavom brojnih autorica i redateljica poput Jasmile Žbanić, Aide Begić i Ines Tanović koja se više bavi muškim nego ženskim likovima, dok recimo imamo ženske likove u filmovima Faruka Lončarevića koji se na drugi način bavi ženom i stavlja je u prvi plan. Postotak prisustva ženskih likova je itekako porastao proteklih recimo 25 godina'', rekla je Tataragić.

Naglašava da se uloga žene u kinematografiji mijenja i s njezinom ulogom u društvu, te da ne prevladavaju više banalni ženski likovi, postali su troslojni, višedimenzionalni te ih sad i muški autori drugačije promatraju.

''Kad se tako analizira i gleda bh. kinematografija unutar uskoregionalne bivše Jugoslavije, mi smo tu čak i među naprednijim po važnim redateljicama, scenaristicama, producenticama, kao i po zastupljenosti ženskih likova i njihovom tretmanu na filmu'', zaključuje Elma Tataragić u razgovoru za Fenu.