50 godina Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Danas je 50. obljetnica glasovite "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika", izjave kojom su hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevale jednakopravan položaj hrvatskoga jezika u komunističkoj Jugoslaviji te njegovo slobodno oblikovanje u skladu s hrvatskom tradicijom i punu afirmacija hrvatskoga jezika u svim područjima života.

Jugoslavenski komunistički režim Deklaraciju je osudio, a mnoge njezine potpisnike različitim šikaniranjem i progonom sankcionirao, navodi Hina.

Deklaracija je sastavljena 9. ožujka 1967. u Matici hrvatskoj, a nju je potom prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih djelatnika.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. Potpisalo ju je osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova.

Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana prije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika - Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić, a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje.

Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.

Deklaracija polazi od stava da načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti naroda obuhvaća i pravo svakog od naroda da čuva sve atribute nacionalnog postojanja i da razvija ne samo privrednu nego i kulturnu djelatnost.

U njoj se konstatira i da su stanovite nepreciznosti u formulacijama novosadskog "dogovora" omogućile da u praksi budu zaobilažena, iskrivljavana i kršena osnovna načela tog dogovora; pojavila se i koncepcija jedinstvenoga "državnog jezika", pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku, što je ostvarivano preko sredstava javne i masovne komunikacije, jezičnom praksom u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama.

Time se hrvatski književni jezik potiskuje u neravnopravan položaj lokalnog narječja. Stoga su hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevale da se Ustavom utvrdi javna i nedvojbena jednakost i jednakpravnost četiriju književnih jezika u SFRJ - slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga, te da se adekvatnom formulacijom osiguraju i prava jezika narodnosti.

Kao drugi zahtjev navedeno je osiguravanje dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji, kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na to otkud potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Deklaraciju su odmah napale unitarističke snage u političkom rukovodstvu Hrvatske, okupljene oko Miloša Žanka, koje su zahtijevale oštre mjere protiv institucija i pojedinaca potpisnika Deklaracije.

O njoj je raspravljalo i partijsko rukovodstvo SFRJ, a tamo je prevladalo mišljenje da svi potpisnici Deklaracije moraju biti kažnjeni jer je jugoslavenska Partija Deklaraciju ocijenila "politički štetnim nacionalističkim činom".