'Zabranjeno' rukovanje: Ruke i duša atrofirali bi bez dodira

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otkako traje pandemija korona virusa, svakodnevno slušamo različita upozorenja s ciljem sprječavanja zaraze – perite ruke, izbjegavajte rukovanje, smanjite fizički kontakt, uspostavite fizičku distancu, izbjegavajte nepotrebne dodire...Sve to skupa zbunjuje, zastrašuje, unosi tjeskobu. Ako na trenutak zaboravimo na epidemiološke preporuke i nekom srdačno pružimo ruku, ovih mjeseci uglavnom zauzvrat dobijemo prijekoran pogled.

Hoće li rukovanje pasti u zaborav ili ćemo se još više dodirivati nakon što pandemija prođe, što rukovanje uopće znači, zašto su nam važni fizički kontakt i taktilnost, neka su od pitanja na koja, za Bljesak.info, odgovaraju pisci Ivica Đikić, Ante Zlatko Stolica i Pero Kvesić, kazališna redateljica Anica Tomić, vlasnik nakladničke kuće Fraktura Seid Serdarević, psihijatar Stanislav Matačić i velečasni Zvonimir Badurina Dudić, samozatajni svećenik Krčke biskupije u Hrvatskoj.

Pero Kvesić, pisac i novinar, ističe kako rukovanje na koje smo svikli objedinjava dva elementa – potrebu za ceremonijom i potrebu za taktilnošću kao jednom od sastavnica društvenosti.

Pružanje otvorenog dlana: Dobre namjere

“Ceremonijalne potrebe se učas i lako promijene. Milijuni istočnjaka se stoljećima pozdravljaju naklonima, klanjanjem, i ništa im ne nedostaje. I kod nas se pozdravljalo naklonom i podizanjem šešira. Ništa lakše nego redefinirati s kim se i kada rukuje. Ljudsku potrebu za taktilnošću je daleko teže zadovoljiti“, kazao je Kvesić za Bljesak.info.

Stanislav Matačić, zagrebački psihijatar, smatra kako rukovanje neće nestati iako pandemija traje i ne vidimo joj još kraja.

“Njezino je trajanje zanemarivo u odnosu na povijest rukovanja kao rituala pri susretu dvaju ljudskih bića. Ne samo da vjerujem da će rukovanje preživjeti već mislim da ćemo jedva dočekati da se ponovno možemo rukovati“, kazao je Matačić za Bljesak.info.

Jedne je prilike, objašnjava Matačić, pročitao kako pružanje otvorenog dlana drugome kao čin dobrih namjera zapravo znači pokazivanje kako u ruci ne držimo oružje.

“Ne znam da li bi se taj simbolički čin moglo svesti na tako usku interpretaciju ali znam posve sigurno, pošto sam taj ritual usvojio otpočetka psihoterapijske prakse pri početku i na kraju seanse, kako mi dodir tuđe ruke može odmah ponešto kazati o toj osobi i njezinu trenutnom psihičkom stanju: hladni i znojni dlanovi, vrelina šake, ruka u tremoru, čvrsti stisak dlana ili ruka mlohava poput mrtve ribe“, istaknuo je Matačić.

Ivica Đikić, pisac i scenarist, uvjeren je da će u povijest otići pandemija korona virusa, a ne rukovanje.

“Vjerojatno će po završetku pandemije biti ljudi koji će se i dalje suzdržavati od rukovanja, ali mislim da je velika većina ljudi u ovih nekoliko mjeseci prisilne pauze osvijestila važnost malih fizičkih iskaza naklonosti prema ljudima s kojima se susrećemo”, kazao je Đikić za Bljesak.info.

Ljudima je, smatra Anica Tomić, kazališna redateljica, zapisano genetski da pamte samo sretne dane, a one loše ostavljaju iza sebe.

“Ne vjerujem da nam nekoliko mjeseci ili godina distanciranja od drugih može potisnuti našu instinktivnu potrebu da se grlimo, pozdravljamo i ljubimo. Ovo sve će se vrlo brzo zaboraviti, i vratiti  ćemo se u svoje sigurno okruženje bliskosti s drugima. Jer blizina nam daje sigurnost i stabilitet”, izjavila je  Tomić za Bljesak.info.

Seid Serdarević smatra kako rukovanje nakon pandemije neće otići u povijest, dapače, vjeruje da će se ljudi još srdačnije rukovati i grliti.

Šaka – jedan od najpreciznijih instrumenata

“Čak i u doba pandemije svi pokušavamo nekako se pozdraviti laktovima, šakama, stopalima… duboko u ljudskom biću postoji potreba za bliskim fizičkim kontaktom, za zagrljajem, za milovanjem, jednako tako i za rukovanjem, vjeruje se da je poteklo da se pokaže da nemamo neprijateljske namjere, da ne skrivamo ubojito oružje, ali jednako tako ruka, ljudska šaka jedan je od najpreciznijih instrumenata koje poznajemo“, kazao je Serdarević za Bljesak.info.

Oblikovana da može raditi bezbroj pokreta, nastavlja Serdarević, da nam služi za gotovo se što činimo, da signale koje sinapsama šaljemo iz mozga pretvorimo u konkretno djelo.

Ruke, objašnjava Đikić, između ostalog, imamo zbog toga da bismo se dodirivali, s nekima intimnije, s nekima formalnije.

“Dodir je, sudim po sebi, jedna od osnovnih ljudskih potreba i treba nešto mnogo više i gore od pandemije virusa da bi nestala ta potreba, da bi iščeznuo poriv da i taj način drugima pokažemo svoju privrženost, poštovanje, radost zbog susreta”, tvrdi Đikić.

Ante Zlatko Stolica, pisac i novinar, napominje kako su pukotine unutar bontona zabavna pojava jer u tim situacijama moramo improvizirati, snalaziti se kako znamo - teško ih je pokrpati kao prometne znakove ili zakone, tim više što ni sam bonton nije u strogom smislu zapisan i propisan.

“Znam da, i prije cijele ove situacije, s nekim ljudima nisam imao adekvatan pozdrav - premalo se znamo da se grlimo, a opet, previše se znamo da samo pružimo ruku jedno drugom. U takvim situacijama znam odglumiti da sam nečim uposlen pa onda samo mahnem izdaleka i pozdravim ih“, kazao je Stolica za Bljesak.info.

Pukotine unutar bontona

Stolica ne brine previše hoće li nestati rukovanje. To je za njega samo neka konvencija, neki pozdrav.

“Brine me samo hoćemo li imati koga sresti da ga pozdravimo. Zadnjih dana srećem jako malo ljudi i nadam se da će se to skoro promijeniti, a hoćemo li se rukovati ili nećemo, to mi je manje važno. Snaći ćemo se već nekako, samo da se vidimo. Ako u tom 'novonormalnom' dobu rukovanje ostane epidemiološki problematično, to će nam samo omogućiti da manje robujemo konvencijama i da bonton više prilagodimo situaciji“, smatra Stolica.

Sam priznaje kako mu se od kad je živ nije baš sviđala ta konvencija da se ljudi međusobno ljube samo zato što je neki dan u godini.

“Sada mi je drago da je to nestalo. Mislim, postoji jedan dobar broj ljudi s kojima bih se ljubio, a postoji i jedan dobar broj onih s kojima se ne bih ljubio, a moram jer je Nova godina ili nešto slično. Oduvijek mi se taj čin u kojem usnama dodiruješ nečiju kožu činio kao previše intiman da bi se primjenjivao toliko široko“, kazao je Stolica.

Taktilni je podražaj u odnosu s drugim bićem primaran, objašnjava psihijatar Matačić, prethodi čak i susretu pogleda - beba najprije sigurnost i ugodu pronalazi u kontaktom kožom na kožu sa svojom majkom i prije nego li može ju pratiti pogledom, uživati u uzajamnom pogledu i osmjesima. 

U taktilnosti osjećamo drugog i vlastite granice

“I majka treba moći uživati u dodiru sa svojom bebom pa će onda i ta beba kada odraste moći osjetiti užitak u svakovrsnom tjelesnom kontaktu s drugom osobom. U taktilnosti osjećamo drugoga ali vlastite granice kako tjelesne tako i psihičke“, navodi Matačić.

Dojam je, ponekad, kako smo u virtualnoj eri, zaboravili na dodire i ljudsku blizinu. Je li zaista tako, teško je tvrditi i dokazati. Ipak, Matačić smatra da je nešto što je u našoj prirodi i plod dugog razdoblja evolucije ne može tek tako biti promijenjeno tehnologijom.

“Da li smo se udaljili jedni od drugih i više okrenuli sebi samima i drugačijim podražajima i uzbuđenjima? Pretpostavljam da jesmo“, istaknuo je Matačić.

Kroz povijest je ljudska vrsta, objašnjava Kvesić, stasala sa saznanjem da može vidjeti do horizonta i do Mjeseca, da se ni grom ne čuje ako prasne dalje od 15 kilometara, da namirisati nešto udaljeno možemo samo izuzetno, ako je snažno smrdljivo ili mirisavo, ali da dodirnuti možemo samo ono na dohvat ruke.

“Teleskopi su omogućili da se vide udaljene zvijezde, mikroskopi omogućili uvid u mikroskopske sitnice, televizija omogućila da pratimo prizore s druge strane zemaljske kugle ili iz prošlosti. Radio je omogućio da čujemo koncerte iz svjetskih prijestolnica, a telefon da popričamo s nekim na Sjevernom polu. Dosezi vida i sluha su se produžili u nedogled. Nasuprot tome, taktilnost ima sve manje prilika da se iskaže“, mišljenja je Kvesić.

Ljudi su, nastavlja Kvesić, nekoć zajednički radili, cijelo tijelo je bilo upregnuto u posao, često su nešto poduzimali tijesno zbijeni, putovali u gužvama javnog prijevoza, čak ih je više spavalo u istoj postelji.

“Mnogi suvremeni ljudi se kreću naokolo u osobnim automobilima, rade u zasebnim urednim ili na odvojenim šalterima, izlazak u šoping im je jedina prilika da se barem privremeno našu u blizini većeg broja drugih ljudi. I - naravno - posebne prilike: vjenčanja, sprovodi, mise, sportska navijanja… Ništa čudno da u tim posebnim prilikama lako postanu euforični, manje zbog promjenjivog sadržaja koji ih je okupio, a više zbog uvijek prisutne opijenosti prisustvom drugih“, kazao je Kvesić.

Znanstveno je dokazano, podsjeća Tomić, da dojenčad koja su rođena prerano i mjesecima se nalaze u inkubatorima, pokazuju nevjerojatan pomak u razvoju mozga ako ju netko dodiruje i miluje po leđima samo 10 minuta dnevno.

Moć iscjeljenja 

“Ljudski dodir ima moć iscjeljenja  u njemu se skriva naša moć, dovoljno je da se taj dodir svede i na dodir dva prsta- ali moć razmijene energije je velika i snažna. Dodir nas čini boljima, pozitivnijima i sretnijima i daje nam nadu za bolju budućnost”, kazala je Tomić.

Otkako postoje ljudi, postoji i kazalište, pa Tomić, tako objašnjava kako sama izvedba i kazališna umjetnost u svojem prapočelu zahtjeva dvije osobe koje razmjenjuju, ne samo rečenice i egzistencije, nego i dodir.

“Dodir je ključan za integritet svaka dva pojedinca, a u našem fiktivnom izvedbenom svijetu bez njega nema izvedbe. Svakako bez dodira ne želim zamišljati kazalište, jer ono je za razliku od virtualnog nešto što nas čini zajedno sa izvođačima svjedocima trenutka koji je dugoročno ne zamjenjiv, o dodiru ovisimo i kad se rodimo. Prvi instinkt majke je da dotakne svoje dijete, a djetetu je to prvi dokaz da je iz utrobe ušao u stvarni zemaljski svijet. Dodir, i taktilnost čine nas ljudima- jer dodir je pun empatije i razumijevanja”, kazala je Tomić.

Književnost i taktilnost su duboko povezane, govori Serdarević.

“Književnost kao i svaka prava umjetnost teži da pobudi ono duboko emocionalno u nama, da nam pruži katarzu, ali ona je u glazbu i slikarstvo najstarije umjetnička forma, jer pripovijedanje je u nas, u homo-sapiensu duboku usađeno, jednako kao i taktilno, jer koža je naš najveći organ, preko kojega osjećamo svijet jednako ako ne i više kao i očima, njuhom, sluhom“, smatra Serdarević.

Bez dodira nema čovjeka

Tako da bez rukovanja, dodira, nastavlja Serdarević, nema čovjeka, nema umjetnosti, a pandemija je prolazna kao i tolike koje su protutnjale i poslužit će da očvrsnemo, da se promijenimo, da iskoraknemo negdje drugdje.

“Postpandemijski svijet bit ću u suštini jednak kao i onaj prije pandemije, gdje čovjek traži ljubav, zagrljaj, bliskost“, kazao je Serdarević.

Rukovanje ničim ne može zamijeniti, smatra psihijatar Matačić.

“Nije samo rukovanje u pitanju već i zagrljaj tapšanje, poljubac i drugi taktilni i osjetilni znakovi privrženosti, otvorenosti i dobrih namjera. Kao što sam već rekao ne vjerujem da će ih nešto moći niti da ih treba zamijeniti“, kazao je Matačić.

Rukama je u kršćanstvu sve prožeto, kao uostalom, i ljudskom životu.

"One blagoslivljaju, molitelj ih uzdiže u vapaju Milosrdnom Bogu, u Kristu su na kraju probodene za naš spas, a s njima nas grli dok je na križu raspet. 'S leđa i lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio', kliče psalam 139 o ljubavi Božjoj i zagrljaju koji svatko želi, a koji nas čeka u Vječnoj radosti", govori velečasni Zvonimir Badurina Dudić za Bljesak.info.

Za taj smo zagrljaj, nastavlja vlč. Badurina, stvoreni.

"On miluje, opušta, ne stišće, ne zarobljava, to je sloboda djece Božje za kojom  čeznemo sapeti u zemaljskim lancima, u verigama ovih životnih tereta,  kako vidjeh na nekim grobovima, da slute i suvremeni umjetnici. Ljudski zagrljaji neka podsjećaju, neka budu odsjaj Božje miline. To čezne svaki čovjek", kaže Badurina koji uz ovo vezuje i terapiju dodirom.

Ruke i kršćanstvo

"Bolno je u vremenu razmaka čuti i vidjeti da se raste i odrasta, živi uz strah (od) dodira. Dobro je, s druge strane, što će porasti svijest o osobnoj higijeni pa i o kulturi komuniciranja bez unošenja s prijetvornom ljubaznošću drugome u lice. Dezinfekcija ruku neka ne vodi pilatovskom pranju ruku od Boga i čovjeka. Zgodno je reći i o vjernicima koji vide problem tamo gdje ga nema – u pričešćivanju na ruku kao da bi to vrijeđalo Boga više od toga kad ga primamo na naše prljave jezike pune traga od tračeva, zavisti, zlobe i ogovaranja", kazao je Badurina.

Nakon pandemije nećemo zaboraviti na rukovanje, smatra Kvesić, možda će se promijeniti učestalost i vrednovanje, pa će se ljudi rukovati ili u manjem broju prilika ili će navaliti s tim i kad - po današnjim mjerilima - treba i ne treba.

“U svakom slučaju rukovanje se neće zaboraviti. Ostat će barem u sjećanju. Ruke će uvijek mnogo značiti u svakom pogledu, nezavisno da li se rukovanje prakticira ili ne. Za to kakav će svijet jednom biti rukovanje je ponajmanje važno. Daleko je značajnije kad će se uvesti univerzalni bezuvjetni dohodak za sve stanovništvo“, kazao je Kvesić i dodao kako su zaštitne medicinske mjere protiv epidemije okljaštrile priliku za prakticiranje taktilnosti na minimum, pa je to zahvatilo i rukovanje.

“No jednako kao što je bilo nezamislivo da Predsjednica uleti u mušku sportsku svlačionicu i grli se s oznojenim igračima - sve dok nije to učinila, očekujem da će ljudi nakon što pandemija prođe, ili se produži do daljnjega, naći neki odušak svojoj taktilnosti da sasvim ne usahne“, kazao je Kvesić.

Ivica Đikić, na koncu kaže: “Moj je dojam da ne živimo u svijetu bez dodira jer nije moguć svijet bez dodira. Ruke i duša atrofirali bi nam bez dodira.“