Brigita Bošnjak - Djevojka koja odlazi u strogi red časnih sestara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Potpuno se posvetiti Bogu, slijediti Isusa i reći zbogom svjetovnom životu, upravo je ono što je odlučila dvadesetdvogodišnja Brigita Bošnjak iz Orašca koja će ovih dana ući u 2. franjevački red sestre klarise, zatvoreni red gdje sestre posvećuju svoj život Bogu u strogoj klauzuri.

Razgovor s Brigitom Bošnjak, rođenom na Orašcu, koja je osnovnu školu je završila u Ripcima, a srednju školu i tri godine Teološkog studija u Mostaru, prenosimo s portala Ramski-vijesnik.

Što je bilo presudno za ovakvu odluku?
Već 6 godina sam aktivna u FRAMi i to je jedno od ljepših razdoblja u mom životu. Tu sam osjetila što znači živjeti u bratstvu i prihvaćati svakoga s njegovim pozitivnim i negativnim stvarima. Kroz razne aktivnosti i druženja počela sam otkrivati Božju prisutnost u svom životu. To razdoblje mi je puno pomoglo u otkrivanju životnog poziva.

Kada si otkrila poziv i zašto baš klarise?
O pozivu sam počela razmišljati prije otprilike 6 godina. Prva misao mi je došla na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U početku sam bježala od tog poziva koji se pojavio u mom srcu i mislila sam da nikom ništa ne kažem i da će to nestati. Počela sam tražiti momka koji bi imao iste svjetonazore kao i ja, razmišljajući da će taj poziv u meni nestati. No nisam našla takve kakve sam tražila, već potpuno suprotno. Borila sam se s tim mislima tri godine, dok nisam napokon na jednoj misi osjetila da me cijelo vrijeme Bog poziva, da želi da idem za njim. Tada sam mu predala svo život i odlučno rekla "evo me".

Kako si se nosila s tom odlukom?
Mislila sam da će svi problemi nestati kad donesem odluku, ali nije bilo tako. Zbog obiteljske situacije nisam mogla odmah otići u samostan, nego sam morala čekati. U tom razdoblju čekanja pojavio se i poziv za zatvoreni red. Ispočetka sam bježala od tih misli, ali s vremenom sam uvidjela da me Bog stvarno tamo želi i daje mi potpunu slobodu u odluci. Bilo mi je teško odlučiti, naravno, živjeti takvim načinom živta, ali uz Božju pomoć uspjela sam se osloboditi svih kušnja i odlučno krenuti Njegovim putem.

Što je, dakle, bilo presudno?
U početku sam mislila da ću ići u otvorene sestre, nisam ni pomišljla da ću ići ogdje drugo, ali kako je moj molitveni život rastao, tako se u srcu počela pojavljivati želja za sve većim sjedinjenjem s Bogom, te sam naposljetku odlučila da to mogu ostvariti jedino kao klauzorna sestra.

Kaži nam nešto o klarisama.
Sestre klarise su 2. franjevački molitveni red i opredjelile su se za život u klauzuri i potpunoj odvojenosti od svijeta, kako bi što vjernije nasljedovale Krista. Trenutno je u Samostanu u Brestovskom kod Kiseljaku u koji idem, šest sestara, kojima uz svakodnevne obveze i molitvu svakog dana dolaze ljudi da se preporuče u njihove molitve.

Kako izgleda jedan dan u samostanu?
Postoji dnevni raspored kojeg se časne pridržavaju. Prva molitva započinje već u pola noći, sestre prekidaju san kako bi molile, zatim ustajanje je u 5,30, a u 6 sati je jutarnja molitva do 7,30, kada je sv. misa. Poslije mise je doručak, a zatim slijedi rad do 11,20 kada je opet molitva. U taj rad spada pečenje hostija, kućanski poslovi i obrađivanje vrta, kao i razgovor i odgovaranje na pitanja osobama koje traže naše savjete i molitvu. Oko 12,15 je ručak, te poslije rekreacija. Od 14 do 15 sati je stroga šutnja, gdje se sestre povlaću u svoju sobu na osobnu molitvu, a u 15 sati je zajednička molitva u kapeli. U 16 se nastavlja s rado do 18,30 kada je opet molitva, a poslije večera.

Jesu li dozvoljene posjete?
Posjete su dozvoljene , ali mi ne možemo izlaziti iz dvorišta samostana. Moja obitelj me može nazvati, imamo jedan zajednički telefon, mogu me posjetiti, jedino ja ne mogu izlaziti. Slučajevi u kojima je dopušteno izlaziti su rijetki, jedino ako trebamo liječniku, radi produženja osobnih dokumenata, smrt roditelja i dolazak pape u državu.

Razmišljaš li o tome što te čeka u samostanu?
Kad ljudi čuju za kakav način života sam se odlučila ostaju zaprepašteni i ptaju me kako je moguće da netko može biti sretan u zatvorenom prostoru. Odgovor na to pitanje je za mene jednostavan. Osjetila sam da je to moj poziv, put na koji me Bog poziva i vjerujem da ću biti slobodna, jer znam da sam to svojevoljno odlučila.

Kako je na tvoju odluku reagirala tvoja obitelj i prijatelji?
U početku su bili šokirani, pokušali su me odgovoriti od toga, a poslije, kako su uvidjeli da sam uporna, počeli su prihvaćati, poštujući moju odluku.

Kako se osjećaš pred odlazak?
Ovih dana pozdravljam se s vanjskim načinom života, s prijateljima, poznanicima, ali sretna sam zbog svoje odluke, osjećam mir u srcu što je najvažnije i što je u biti ispunjenje poziva na koji sam pozvana.

Hoće li ti nedostajati dosadašnji način života?
Istina da se pozdravljam sa svim svjetovnim aktivnostima, poput ispijanja kava u kafićma, svadbi, odlazaka na more, društvenih mreža, koje nas danas toliko okupiraju i ne možemo bez njih, ali to mi ne predstavlja problem. Štoviše, jedva čekam ući u samostan. Već sam se odvojila od svih svjetovnih stvari, jer sam otkrila puno dublji smisao svog odlaska.

Jel bilo kušnji?
Naravno da jeste, kušnje su uvijek prisutne, sastavni su dio svakog puta, a posebno ovakvog. Bilo je teških trenutaka, ali sam ih uspjela sve prebroditi zahvaljujući Božjoj milosti koja me nosi.

Jeli te strah, ipak ideš u nešto nepoznato?
U početku je strah stvarno bio prisutan. Pitala sam se hoću li uspjeti živjeti takvim načinom života, ali sada imam osjećaj da sam pobijedila sve strahove i vjerujem da će mi Bog dati snagu kad god mi bude teško.

Što bi poručila mladima?
Mladima bih poručila da se ne boje plivati protiv struje ovoga svijeta, te da u svim životnim odlukama budu ustrajni i uporni, jer samo slijedeći svoje srce mogu stići do cilja na koji ih Bog poziva.