Čovjek koji je Hercegovini ostavio predivan pogled u prošlost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otišao je prije 10 godina, ali i dalje priča. I dalje nam se obraća. I dalje njegova djela govore o momentima, vremenu, susretima, građevinama, prirodi, ljudima, mostovima i ono najvažnije - o životu. Životu kroz godine.

Na današnji dan 2011. je otišao na bolje mjesto. Ali njegova djela su itekako živa. Majstor umjetničke fotografije, dobitnik brojnih priznanja i prije svega čovjek, Ćiril Ćiro Raič je netko o kome najbolje svjedoče njegove fotografije. Njih preko 250.000 koliko ih je napravio za svoga života.

Čovjek 'o svom poslu'

Da nije bilo izninmo senzibilnog oka i fotokamere Ćire Raiča, s kojim je snimao svaki kutak Hercegovine i dio Bosne, mnogo ne bi niti znali da je ovo područje tako bogato bezbrojnim i raznolikim motivima koji su se desetljećima otkrivali na njegovim izložbama. I još uvijek će se zasigurno otkrivati.

''Otac je bio miran i tih. Teško je meni govoriti o njemu, ali taj čovjek mrava nikad zgazio ne bi. Ne sjećam se da je ikome ružnu riječ rekao. I danas kad idemo na terene i fotografiramo bilo koje mjesto, čim spomenete Ćiru Raiča – sjećaju ga se samo po lijepome, kao čovjeka koji je 'o svom poslu''', kazao je u razgovoru za Bljesak.info njegov sin Davor.

U ateljeu u Ulici kralja Zvonimira u Mostaru nalazi se pravo nacionalno blago. Jer zbirka filmova/negativa Ćirila Ćire Raiča 2019. godine proglašena je nacionalnim spomenikom BiH.

No, i prije ovog priznanja uz ime Ćire Raiča vezalo se uz veliki broj priznanja, diploma i plaketa. Bio je poznat među mnogobrojnim ljubiteljima kvalitetne fotografije i lijepe umjetnosti, znanstvenicima, istraživačima prošlosti, turističkim djelatnicima i mnogim drugim.

Volio je obične ljude

Za postignute rezultate u svojoj djelatnosti dobio je: Plaketu grada Mostara (1984.), Jubilarnu diplomu sa plaketom konzervatora Jugoslavije (1975.), Pohvalu grada Livna (1985.), Orden rada sa srebrenim vijencem (1986.), te niz drugih pohvala i priznanja.

''Sva priznanja iz oblasti kulture su mu jako značila i napravio je jako puno izložbi. Volio je da izlaže fotografije. Jedan je od rijetkih s ovih prostora koji je napravio toliko izložbi. On je najviše volio male, sitne, obične ljude – volio je s njima razgovarati. Nije imao ni velike prohtjeve, a sve novca što bi zaradio ulagao je u stvaranje fotografija'', ističe Ćirin sin Davor.

Atelje u Mostaru koji smo posjetili je pravi mali raj za ljubitelje fotografije, ali i za sve one koji bi željeli znati nešto više o povijesti i kulturi Hercegovine. Pedantna arhiva, s brojevima, naslovima i opisima svake fotografije, negativa – napravljena je tako da bi na njoj pozavidjeo svaki veliki ozbiljan europski grad.

Ćiro je uradio posao države

No, ovoj fototeci čija se vrijednost ne može ni mjeriti – Hercegovina pridaje značaj samo onda kada je nekome iz kvazi kulturnih i drugih institucija u interesu. Kada im treba 'povratak u prošlost' kako bi npr. pri obnovi neke građevine vidjeli kakav je bio izvorni izgled neke crkve, zgrade, džamije, kuće i slično. U najmanju ruku žalostan, aljkav i površan odnos prema blagu koje je sam stvorio jedan čovjek po imenu Ćiro Ćiril Raič. Zapamtite dobro ovo ime, jer on je uradio ono što je trebala država.

''Žalosno je da je ova sva arhiva i ovo bogatstvo samo ovdje u ateljeu. Trebalo bi biti dostupno i djeci u osnovnim i srednjim školama, ali i na fakultetima i na kraju i građanima. Da se vidi što je bilo prije, a što poslije jednog vremena'', mišljenja je Ćirin sin – koji kaže da je posljednja izložba djela njegovog oca bila organizirana 2016.

Protekle godine planirali su održavanje i jedne izložbe u Čitluku, ali koronavirus je stopirao sve aktivnosti. Ipak, Davor naglašava kako će ta izložba biti organizirana, samo još uvijek ne znaju kada.

Putnici kroz vrijeme

''Zahvaljujući svom talentu, radu i predanosti, Ćiro je svoj zanat fotografa pretvorio u umjetnost. Bilježeći stanje kulturno povijesne baštine na terenu, dokumentirao je i odnos prema našoj ostavštini za budućnost. Ćirine fotografije su 'vremeplov' a gledatelji vremenski putnici pred kojima oživljavaju neprolazni trenuci uhvaćeni u mrežu povijesti'', kazala je ovo 2012. godine ravnateljica Zavoda za kulturnu baštinu HNŽ-a Ivanka Miličević-Capek, na izložbi Ćirinih djela u okviru Mostarskog proljeća.

Ali svi oni koji bi možda željeli biti vremenski putnici, nisu to baš u mogućnosti. Jer ne postoji nikakva galerija, prostor ili bilo kakvo mjesto gdje bi ova arhiva, nacionalno blago, fototeka koju je Ćiro desetljećima stvarao – bila smještena. A trebala je postojati odavno. Nama je ipak izgleda najlakše stavljati ključeve u galerije.

Ipak ključ u atelje nisu stavili Ćirini sinovi, koji nastavljaju i rade ono što je on stvarao godinama. I dalje idu na terene i prave fotografije, sve bilježe, arhiviraju i pedantno kao što je to i Ćiro radio – slažu u svoj atelje, koji svojim izgledom podsjeća na neki film. Kao da ste putem vremenske kapsule skočili u neko drugo vrijeme, u neki drugi život. Život koji je savršeno predstavljen kroz fotografije.

Filmovi i razvijanje negativa

Ali život iziskuje financije, a one koje se zarade od fotografije nisu dovoljne. Zato braća Raič ne prave onoliko fotografija koliko je to svojevremeno radio njihov otac.

''Fotografiju morate voliti i puno ulagati. I dan danas idemo na teren, samo u manjem obimu. Skupo je, jer mi i dalje radimo s filmom, ručno razvijamo negative. Filmovi su jako skupi i zato radimo u manjem obimu'', kazali su Vladimir i Davor za Bljesak.info.

Oni nastavljaju očevo djelo, predano radeći na očuvanju Ćirine ostavštine i na daljnjemu dokumentiranju kulturno-povijesnih dobara i prirodnih ljepota Hercegovine.

A mi ćemo nastaviti pridavati značaj i pisati o ljudima poput Ćire. Ulica s njegovim imenom je najmanje što bi ovaj grad mogao učiniti za čovjeka koji je ne samo za Mostar, nego i za cijelu Hercegovinu dao svaki atom svog bića.

Obljetnica

Inače, Ćiril Ćiro Raič rođen je 1936. godine u selu Strgonice, općina Konjic. U Mostar dolazi 1952. i u njemu završava fotografski obrt 1955. godine. Dobiva posao fotografa u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru, u kojemu provodi cjelokupnu aktivnu karijeru.

Zvanje majstora umjetničke fotografije stekao je 1975. godine, kada je primljen u članstvo Udruge primijenjenih umjetnika BiH i Jugoslavije.

Ostvario je, za života, 67 samostalnih i sudjelovao na stotinama skupnih i tematskih izložbi u zemlji i u tuđinstvu.

Preminuo je na današnji dan 2011. godine.