Čudesni orkestar u kojem nema mjesta podjelama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Brojevi i svrstavanje po etničkim grupama je za neke druge ljude, koji broje krvna zrnca, nama je to irelevantno i u našem orkestru tomu nema mjesta'', započinje priču o Gradskom orkestru Stolac njegov ravnatelj Alen Turković.

Nekad poznat pod imenom 'Gradska limena glazba', danas je Gradski orkestar Stolac, s tradicijom dugom 85 godina, izrastao u jedan od najomiljenijih u zemlji. Njegovi rezultati, ako se uzme u obzir da su unatrag deset godina počeli od nule, zvuče čudesno.

''Ponosim se što je za deset godina bez prostorija, bez glazbenika, bez instrumentarija, bez financija i stručnog kadra, orkestar izrastao u najomiljeniji u zemlji. Nema događaja na kojem nismo sudjelovali, a jedini smo amaterski orkestar u svijetu koji je svirao himne na službenoj utakmici u organizaciji FIFA-e. Naši članovi izrastaju u kvalitetne ljude i nikada nismo imali ni jedan jedini, makar sićušni međuljudski konflikt'', s ponosom govori Turković.

Na spomen konflikta i članova, priča koja se veže za ovaj čvrsti kolektiv jeste i ona o multietničnosti. Naime, članovi stolačkog orkestra, kojih u prvom sastavu ima 35, dolaze iz svih etničkih grupa, dakle Bošnjaci, Hrvati, Srbi, a u maloj školi su i polaznici romske nacionalnosti. No, njima to, kako govori ravnatelj orkestra, ne predstavlja ništa značajno, jer je to sasvim 'normalna stvar'.

''Naš orkestar je totalno apolitična organizacija koja svojim djelovanjem pokazuje i dokazuje, da, ako se međusobno slušamo i uvažavamo, ako poštujemo postavljena pravila ponašanja i krvavo radimo i bez neophodnih resursa, možemo postići čudesne rezultate'', ističe Turković.

Jedina podjela na drvene i limene instrumente

Priču o međusobnom uvažavanju i slušanju bez obzira na sve, potvrđuje i mlada klarinetistica Sara Škrba, koja je, kako govori, na nagovor prijateljice prisustvovala na nekoliko proba orkestra, i shvatila da i ona želi biti dio tog malog svijeta.

''Naš orkestar, prije svega, šalje poruku mira i ljubavi, tolerancije prema svima. Naša mala zajednica zrači velikim optimizmom, kod nas ne postoje nikakve podjele, osim podjele drvenih i limenih instrumenata. I to je ono, uz glazbu, zbog čega ovako dobro funkcioniramo. Orkestar je urbani simbol našega grada, i jako sam ponosna kada se spominjem kao dio orkestra, baš zbog jedinstva i sklada, te, povrh svega, multietničnosti, koja nas karakterizira'', govori Sara.

Nagovor kolega bio je presudan i u slučaju Muhameda Sefe, koji već proteklih sedam godina u orkestru svira klarinet i ponosan je na svoje prijatelje i kolege baš iz razloga jer se, kako kaže, uvijek mogu osloniti jedni na druge.

''Svi u ovoj državi trebaju prihvatiti činjenicu da bez svih naroda zajedno nema ni budućnosti za ovu zemlju. Krajnje je vrijeme, a to je zadaća svih nas. Da se potrudimo da 'granice' nestanu i da se energija troši na korisnije stvari'', mišljenja je Sefa.

No, nije uvijek bilo tako. Gledano unatrag, razdoblje dugo deset godina, donijelo je svega i svačega. No,danas se, kaže ravnatelj Turković, trude pamtiti samo lijepe stvari.

''Meni je najteže padalo to što oni koji bi trebali prepoznati naš rad ignoriraju naše vapaje za pomoć, što nam aplaudiraju kad sviramo na prijemima za diplomatski kor, ulicama naših gradova, a kada odsviramo zadnji ton potapšaju nas po ramenu i zaborave koji teški rad i suludi entuzijazam članova stoji iza toga. Pritiske, kad ih ima izdržimo, a komentari su generalno pozitivni, iako, iskreno i nisu najvažniji jer su negativni uglavnom od onih koji zaspu i bude se s negativnim stavom o svemu'', objašnjava Turković i dodaje kako s pravom može potvrditi da ih ljudi vole u svim mjestima gdje su do sada i gostovali.

S njim se slaže i Maris Rajič, koja u orkestru svira trombon već šest godina i mišljenja je da ljudi koji se okupljaju zbog glazbe i svirke ne mogu nikako slati negativnu poruku, to može biti jedino poruka ljubavi, prijateljstva i mira.

''U orkestru smo svi prijatelji, bez obzira na religiju. Ne smatram da je religijsko opredjeljenje ili vjerovanje uopće ključan faktor prilikom upoznavanja i stjecanja prijatelja. Čovjek je ili dobar ili nije dobar'', rekla je Maris i dodala da je od samog početka ''bila samo dijete koje želi uživati u glazbi''.

Bez sluha za glazbu

Da je u samim početcima nedostajalo podrške i nerazumijevanja od strane okoline prisjeća se Sara i ističe kako su na njihovom primjeru mnogi shvatili da ono što orkestar radi vodi k boljem putu, putu uspjeha, prvo grada Stoca, pa i čitave države.

''Danas djelomično imamo podršku okoline, daju nam se najlaskavije kritike i čini da djelujemo još bolje i još jače, no to nije uvijek bilo tako. Među samim članovima pak nikada se nisam susrela s predrasudama, zato što imamo identične stavove, osviješteni smo na pravi, realni način. Pričamo zajedničkim jezikom, a okupljeni smo radi sviranja, i mislim da smo jedini koji okupljaju sve, bez obzira na dob, socijalni stalež, etnički sastav... i svojim notama jačamo duh suradnje i ukidamo predrasude'', govori Sara i dodaje kako su upravo oni primjer da se nađe zajednički jezik, u njihovom slučaju, jezik plemenitih nota.

''Nikakva politička podloga, ili religijska narav nemaju zadaću spajanja malih, običnih ljudi. Muzika je ono što je nas spojilo, a ljudskost koju posjedujemo je ono što nas drži na okupu i danas'', ističe Sara.

Ovaj orkestar, koji se uz svoje članove izdvaja i po specifičnosti repertoara i načinu izvođenja kompozicija u širokoj paleti, od Halida Bešlića do Michaela Jackson, od Dine Merlina do Led Zeppelina, od Gorana Bregovića do DeepPurplea, ipak muku muči s onim što kod nas uvijek 'žulja' kad je u pitanju kultura. Ne nalaze se na općinskom proračunu, a pomažu ih uglavnom strane institucije, kao Veleposlanstvo Kraljevine Norveške, Veleposlanstvo SAD-a u BiH i slično.

''U ovoj zemlji je teško voditi i uhodan kafić. Ovdje se ulaganje jedne marke u kulturu gleda kao na trošak a ne investiciju. Kultura je skupa svima i mi kao društvo već grcamo u kiču i vašaru nekulture tako da skupo plaćamo marginalizaciju svih segmenata kulture. Što da kažem? U Stocu nema benzinske crpke, motela, hotela, nijedne velike firme. U Stocu ne možete kupiti cipele, odijelo itd. Događa se da načelnik općine Stjepan Bošković pomogne u teškim situacijama, ali financiranje orkestra nije sustavno riješeno'', govori Turković.

I iako domaći, po običaju, nemaju sluha za glazbu jer, kako kaže ravnatelj, Stolac nije otok u BiH pa da ga ne muče problemi koji tište ostala mjesta, njihovi članovi imaju svoj mali svijet, u kojem nema podjela i nema neuspjeha.

''Naš najveći uspjeh nije ni SFF, ni KID s festival , ni Baščaršijske noći, ni himne , ni karnevali ni … Naš najveći uspjeh je to što smo opstali i što opstajemo'', zaključio je ravnatelj Gradskog orkestra Stolac.