Despot za Bljesak: Objektivnost u pisanju mi zna proizvoditi brojne probleme

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zvonimir Despot, poznati hrvatski novinar, povjesničar i publicist, ove godine obilježava dvadeset godina novinarskog rada. Iako završeni povjesničar, sada već davne 1997. godine počeo je raditi kao novinar u zagrebačkom Večernjem listu. U dva desetljeća rada u najčitanijem hrvatskom dnevnom listu iz novinarskog posla prešao je u uredničke vode, prvo kao urednik pojedinih Večernjakovih rubrika, od subotnjeg Obzora do nedjeljnog izdanja, pa Večernjakovih knjiga, i na kraju se osamostalio.

Početkom 2011. godine pokrenuo je vlastitu tvrtku Despot Infinitus d.o.o. za nakladništvo i usluge te danas, kako je rekao u razgovoru za Bljesak.info, sa svojih petero zaposlenika uspješno plovi „bespućima hrvatske poduzetničke stvarnosti“. No, od svoje prve ljubavi – pisane riječi – nikad nije odustao. Iako se zna zapitati čemu pisati ako se ništa ne mijenja, i stalno se vrtimo u krug, Despot osjeća odgovornost prema onima koji ga čitaju i prate godinama. Svjestan činjenice kako mu je njegov dar za pisanje i osjećaj odgovornosti prema društvu i narodu kojem pripada znao proizvoditi brojne probleme, poručuje kako ga ništa neće pokolebati u traganju za istinom.

Bljesak.info: Za jedne ste novinar, za druge povjesničar, za treće… No, kako biste Vi sebe predstavili? Tko je doista Zvonimir Despot?

DESPOT: Uh, to je najgore i najteže pitanje, kako sebe predstaviti. Na prvu bih rekao da sam privatni poduzetnik, i tako se zapravo svima svugdje predstavljam, što i jesam, jer već više od šest godina vodim svoju firmu i s mojim zaposlenicima plovim bespućima hrvatske poduzetničke stvarnosti. To je doista prava avantura, ali to mi je bila i najbolja životna odluka - osamostaliti se i raditi za sebe. Na početku sam bio sam, zatim mi se u firmi kao partner pridružio prijatelj i vrsni mladi povjesničar Danijel Tatić, a sad nas je u firmi već petero zaposleno, i ne mislimo na tome ostati. Cilj nam je posao širiti i zapošljavati nove ljude, kao i širiti krug vanjskih suradnika. Tako da bih svakako na prvo mjesto stavio da sam poduzetnik. Novinar više nisam jer već godinama ne radim novinarski posao koji sam počeo u Večernjem listu polovicom 1997. godine i polako iz njega prešao u uredničke vode, prvo kao urednik pojedinih Večernjakovih rubrika, od subotnjeg Obzora do nedjeljnog izdanja, pa Večernjakovih knjiga, i na kraju se osamostalio. No, svakako sam ostao vezan uz novine i novinarstvo i uz Večernjak u kojem već godinama ponedjeljkom pišem kolumne, a povremeno napišem i neki dnevni komentar, neku političku analizu ili povijesni osvrt na neku knjigu ili događaj.

Međutim, s pisanjem sam dosta stao, u odnosu na ono što sam i koliko prije pisao, ne samo za novine, nego i koliko sam vlastitih knjiga napisao i objavio, što samostalno, što u suautorstvu. Jednostavno, poduzetnički posao uzima previše vremena i energije, pa malo ostaje za druge stvari, tako i za pisanje. Zato su mi kolumne gušt za pisanje, tim više što za njih doista ima i previše materijala. Ali se čovjek koji put i pita koji je njihov smisao jer toliko pišem, a ništa se ne mijenja, stalno se vrtimo u krug, pa se i ja koji put nađem u situaciji da se počinjem ponavljati, i onda izbrišem već što sam počeo, i idem nanovo pisati. Koji put se dogodi kreativna blokada, jer je pisanje kreativan posao, pa se borim s nalaženjem teme. Koji put pak kolumna bude gotova za pola sata. A blokada nastane nekad baš zbog toga što se čovjek nađe pred pitanjem, ima li smisla dalje pisati, što mi to treba, samo si na vrat natovarim nepotrebne probleme, o čemu uopće više pisati… No, osjećam odgovornost prema onima koji me čitaju i prate godinama, osjećam odgovornost prema društvu, narodu, jer imam dar za pisanje, imam priliku pisati i objavljivati, što mnogi nemaju ili ne znaju, i jednostavno se toga sjetim i idem dalje. Previše volim svoju Hrvatsku da bih se olako predao. Na kraju, valjda nešto govori i moje prezime, nisam tip koji lako odustaje. Usto, nikad nisam htio biti dio nekog klana, iako bih se lakše probijao svugdje, ne podliježem političkim i ne znam kojim lobijima, nego samo nastojim misliti zdravim razumom i biti što objektivniji i gledati oko sebe što se događa, slušati bilo naroda. Međutim, to zna samo proizvoditi brojne probleme, jer se nađem u situaciji da mnogima u politici i oko nje nije baš drago kad ih gađam ravno u glavu, ili bez pardona, kako moja kolumna i nosi naziv. No, nema posustajanja! Ja sam borac i klasa optimist otkad znam za sebe!

Bljesak.info: Dosad ste objavili niz novinskih članaka i komentara iz suvremene hrvatske povijesti i politike, prije svega o Drugome svjetskom ratu, komunističkoj Jugoslaviji, hrvatskoj emigraciji te o Domovinskom ratu. Otkud toliko zanimanje za povijest?

DESPOT: Zanimanje za povijest obuzelo me još od malih nogu. Prvi dodir imao sam već prije pohađanja osnovne škole, kod kuće. Jer dolazim iz građanske obitelji u Koprivnici, gdje je moja baka sačuvala dio stare obiteljske biblioteke koju partizani nisu uspjeli do kraja uništiti 1945. godine. U toj je biblioteci bilo najviše povijesnih knjiga, što starih na njemačkoj gotici, koje nisam razumio, ali su bile s puno fotografija i ilustracija, pa sam ih znatiželjno listao i gledao. Ali tu je bio i niz povijesnih knjižica koje je izdavala Matica hrvatska krajem 19. i početkom 20. stoljeća, i koje sam stalno uzimao i gledao. Jednostavno, knjige su me više privlačile nego autići. Ta inicijalna ljubav prema knjizi i povijesti nadovezala se na moju razrednicu u višim razredima osnovne škole koja mi je bila i profesorica povijesti, i dugogodišnja predsjednica Povijesnog društva Koprivnica.

Povijest i ja smo jednostavno bili na TI. Nisam trebao pretjerano učiti, a posebno ne bubati na pamet datume i događaje kako mnogi rade. Jer se povijest jedino može dobro svladati i shvatiti ako se uči s razumijevanjem i ako se znaju povezivati događaji, osobe, ako se proučava s razmišljanjem, suočavanjem s dokumentima, arhivima, činjenicama… I u srednjoj školi mi povijest nije predstavljala nikakav problem. Više sam borbe vidio s fizikom i kemijom, recimo. U srednjoj školi sam već počeo i kupovati povijesne knjige. Kako mi je obitelj s očeve strane iz Zagreba, u Zagrebu sam bio kad god sam mogao doći. I obilazio sam knjižare i antikvarijate. No, najveće mi je otkriće bilo kad je Glas Koncila počeo objavljivati niz svojih povijesnih knjižica. Kako sam bio od pete godine ministrant u župnoj crkvi u Koprivnici, tako sam sve vrijeme pratio i Glas Koncila, a onda u njemu tijekom srednje škole našao oglase za spomenuti niz knjižica. Ono malo džeparca što sam imao trošio sam na kupnju tih knjiga. Naručivao sam ih najčešće pouzećem, i bilo je opće veselje kad je svaki put paket dolazio kući! Zašto? Jer sam u tim knjigama čitao i nalazio povijest o kakvoj u udžbenicima u Jugoslaviji nisam mogao čitati i učiti. To mi je bio neki novi svijet, kao Kolumbovo otkriće Amerike.

Nisam prestao čitati ni kad sam bio u JNA 1989./1990. godine. Dobro, mala je pauza bila kad sam bio prvo u Trebinju. Onda su me prebacili u Benkovac, i u kantini sam odmah kupovao sve moguće hrvatske novine, pa tako i Danas. Bio sam ih gladan jer ih nekoliko mjeseci nisam vidio. Novine sam skupljao u kazeti u kojoj sam držao odjeću, nisam ih htio samo tako bacati. Jer je u njima bilo pregršt jako zanimljivog povijesnog štiva. I jednog je dana u ambulantu, gdje sam radio, došla kontrola na čelu s „majorom obezbeđenja“. I dođe on do mene i moje kazete, a na vrhu odjeće hrpa novina. Pita on mene što je to, a ja kažem samo novine iz garnizonske kantine. I pogleda on malo bolje, i smrači mu se pred očima. Jer je na vrhu te hrpe bio novi broj Danasa okrenut tako da je na vrhu bila zadnja stranica na kojoj je bila prikazana ilustracija Karla Marxa popucana i razbijena na tisuće sitnih komadića. Poruka je bila više nego jasna. A major se uzbudio, zaurlao „Zatvaraj, vojniče“, i kontrola je bila gotova!

Na fakultetu sam već počeo objavljivati samostalne radove po časopisima, a na kraju mi je i diplomski rad bio plod dvogodišnjeg arhivskog istraživanja, koji je kasnije objavljen i kao izvorni znanstveni rad. Nakon završenog fakulteta trebao sam početi raditi na Hrvatskom institutu za povijest, ali je baš tada država zamrznula zapošljavanja u javnom sektoru na godinu dana. Istodobno je Večernji list objavio natječaj za nove novinare, ja se javio i ostao u Večernjaku. Kasnije su me zvali na institut, ali u Večernjaku sam shvatio da je to posao koji mi leži i u kojem se vidim, pa sam tako i ostao dalje raditi, sve do kraja 2010. godine, kada sam otišao za vlastitog gazdu.

Bljesak.info: Iako ste, što samostalno, što u suautorstvu, napisali i objavili petnaestak knjiga, već punih šest godina ste samostalan izdavač i voditelj nakladničke kuće Despot Infinitus d.o.o. U sklopu nje imate biblioteku knjiga „Hrvatska povijest“. Koji su plodovi Vašeg dosadašnjeg rada? Što ste sve objavili od povijesne građe i zašto baš te teme? Koja vam je glavna okupacija?

DESPOT: Naša je orijentacija na hrvatsku povijest zato što u hrvatskoj historiografiji postoji jako puno praznina, puno tema, događaja i osoba koje ili nisu uopće obrađene, ili koje su površno obrađene, ili jednostrano, ideološki obojano. Kod nas su uglavnom zastupljeni domaći autori, i njihova djela koja su prvorazredna, nova, rezultati njihovog istraživanja, teme i naslovi koji dosad nisu ugledali svjetlo dana. I po tome smo prepoznatljivi na tržištu, kod naših čitatelja i kupaca. Tematski nismo ograničeni na neka područja ili teme nego se ravnamo onime što nam autori ponude ili što naručimo od nekog autora. Dominantne su nam teme iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. I nema tabua, nema zabranjenih tema! Sve je otvoreno za istraživanje i objavljivanje!

Bljesak.info: Što kažu povjesničari o Vašim izdanjima? Kako ih vrednuju?

DESPOT: Povjesničari su i autori naših izdanja, i to prvorazredni povjesničari. No, u Hrvatskoj ima povjesničara i „povjesničara“. Vjerujem da je većini pravih povjesničara drago da se toliko piše i objavljuje jer je to jako važno za domaću historiografiju općenito. Kod nekih postoji ljubomora, što smo ušli u neka njihova dvorišta. Ali oni koji nam ne opraštaju jesu zapravo pojedinci i klanovi koji su ideološki zadrti i zarobljeni u svojem ideološkom svijetu, u kojemu ne vladaju prvotno povijesne činjenice, i to i na ljevici i na desnici. Jer rušimo njihove stereotipe, mitove. No, ne zamaram se njima. Nama su najbolji kritičari naši čitatelji.

Bljesak.info: Kao voditelj vlastite nakladničke kuće mogli ste se uvjeriti koliko publiku zanima povijest. Koju bi ocjenu dobili Hrvati kao nacija koju zanima vlastita povijest?

DESPOT: Hrvate jako zanima povijest. Ne bih mogao reći u kojem obimu, jer takva istraživanja nisu provedena. Ali je činjenica da postoji veliko zanimanje za domaću povijest. No, poražavajuća je činjenica da usporedo s time ide jako mala čitanost, ili površnost u čitanju, i to ne samo kad je u pitanju povijesna literatura, nego općenito uzevši razinu čitanja. Kad je o povijesti riječ, mnogi misle da znaju, a zapravo su svašta pokupili s interneta ili vladaju onim starim diskursom koji su još naučili u Jugoslaviji. Naše se knjige čitaju, kupuju, ali u odnosu na broj stanovnika Hrvatske, ili ako još uzmemo i Hrvate u BiH, ili u dijaspori, to je jako malo. Na žalost, moram reći da mnogi vole pametovati, i dati do znanja da oni znaju pravu istinu, a da zapravo u životu nisu gotovo ništa relevantno pročitali. Usto se na tržištu godinama pojavljuje i svakakav povijesni šund koji nema veze s historiografijom, pa često ljudi ostaju i zbunjeni i zatečeni s različitim povijesnim „istinama“. Ipak, moram naglasiti da je veliko zanimanje za naše knjige u inozemstvu. Mi već dulje vrijeme s knjigama idemo na različite sajmove u inozemstvu i tamošnji kupci jako su zainteresirani za naše knjige jer su to naslovi koji ih jako privlače, a nisu imali prilike prije nešto pročitati, a i jako su zadovoljni i tehničkom izvedbom knjiga.

Također sve više naših knjiga objavljujemo ili dvojezično (hrvatski i engleski), ili ih prevodimo dominantno na engleski, ali i na njemački. Uskoro ćemo imati i na talijanskom. A imamo i jednu hrvatsko-rusku. Kraj svega toga obilato koristimo internet preko kojega sve više knjiga prodajemo u svijet, preko Amazona u prvom redu, naravno ove koje imaju engleski tekst, a imamo i nekoliko distributera i knjižara u Sloveniji, Italiji, Austriji i Njemačkoj koji od nas kupuju knjige. Zašto je takav interes vani? Zato jer smo strancima još uvijek egzotika, nepoznanica, zato jer se gotovo ništa našega ne prevodi za strana tržišta, i zato je svaka naša knjiga kupcima jako zanimljiva, a mi imamo dodatno tržište. Ne treba uopće spominjati što znači malo i osiromašeno hrvatsko tržište, a što je zakon malih brojki na tržištu engleskog jezika koje broji 2,5 milijardi ljudi, i kojima preko interneta možete doći u svaku kuću. Na žalost, hrvatsko tržište je malo, dugogodišnja ekonomska kriza dodatno ga je osiromašila, ljudi su i izgubili interes za neke ozbiljnije sadržaje, a bome dio ljudi koji čitaju odselio se iz Hrvatske i još odlaze. To je žalosna činjenica.

Bljesak.info: U „Večernjem listu“ ponedjeljkom pišete kolumnu pod nazivom „Bez pardona“ i nerijetko na sebe privučete one koji se ne slažu s Vašim stavovima. Tko Vam je miliji sugovornik? Onaj koji odobrava Vaše tekstove ili onaj koji želi polemiku i stvari, što bi rekli, istjerati načistac?

DESPOT: Nemam problema s polemikom kad je argumentirana, kad se vade argumenti, a ne da se na sugovornika ide na nož i „ad hominem“, osobno, čim se s njime ne slažeš. Na žalost, kod nas je politička kultura na jako niskim razinama, nema u društvu toliko potrebnog dijaloga, uvažavanja, da ne možemo svi biti isti i isto misliti, tako da je teško i polemizirati s ljudima koji ne znaju što je prava polemika. Druga je stvar politika, i političari. Ima tu svakakvih pritisaka, a kako godinama pišem i udaram u glavu one u samome vrhu, tako su i pritisci na redakciju uvijek bili i postojali. Bilo je tu i traženja da mi se zabrani pisati, i ne samo meni, i svašta drugo. Ali redakcija je uvijek bila uz mene, i na tome joj hvala!

Bljesak.info: Prije točno godinu dana kupce iz BiH oslobodili ste plaćanja poštarine. Kako Vaša izdanja kotiraju na tržištu BiH?

DESPOT: Naša su izdanja u BiH već godinama zapažena, ponajprije zahvaljujući Večernjaku preko kojega smo dosta naših izdanja prodavali na kioscima u BiH, kao i u Hrvatskoj. No, na kioscima je drastično pala prodaja, pa se ona više ne isplati, posebno ne za nešto ozbiljnije štivo. Za kupce u BiH imali smo jednog čovjeka koji nam je počeo obrađivati tržište i na terenu počeo prodavati, ali se razbolio i to je prestalo. Međutim, krajem prošle godine dogovorili smo s jednom firmom iz Mostara uvoz naših knjiga u BiH, tako da su sad naše knjige zastupljene u svim važnijim knjižarama u BiH, i može ih se izravno ondje kupiti, bez plaćanja poštarine. Vidimo da postoji interes, jer nam je naš partner ubrzo nakon prve isporuke naručio nove količine, što i ne čudi, jer su se Hrvati u BiH uvijek osjećali zakinuti za naše knjige koje nisu mogli jednostavno kupiti kao u Hrvatskoj. No, to smo sad omogućili na obostrano zadovoljstvo.