Đikić o Beari: Neće činjenice nestati ako vi stavite ruku preko očiju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mržnja, nacionalizam, zaluđenost i osjećaj odgovornosti naveli su pukovnika Vojske Republike Srpske Ljubišu Bearu da odabere zlo kada je odlučio da sudjeluje u zločinu u Srebrenici, smatra novinar Ivica Đikić, koji je napisao knjigu o jednom od ključnih organizatora genocida.

U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Đikić kaže da je knjigu ''Beara'' odlučio uraditi kako bi pokušao utvrditi motive ljudi koji su u srpnju 1995. godine ''naredili i izvršili genocid'' u kojem je ubijeno preko 7.000 Bošnjaka.

''U knjizi nema doslovno ničeg fikcionalnog, izmaštanog ili izmišljenog… Ova knjiga je potraga za odgovorima jer mi se čini da odgovor nije jednodimenzionalan i jednostavan. Ono što znam jeste da je Beara odabrao zlo, a mnogi su elementi utjecali na takav njegov izbor – fascinacija Ratkom Mladićem i osjećaj odgovornosti prema njemu, kao i nacionalističko dokazivanje i mržnja'', objašnjava Đikić.

Na pitanje zašto je – od svih ljudi koji su sudjelovali u zločinima – odlučio Bearu staviti u središte romana, Đikić odgovara da je htio istražiti motive ''glavnog tehnologa genocida''.

''Meni je tijekom pisanja romana bilo i mučno, teško, tužno i uznemirujuće, smjenjivale su se emocije, od bijesa do sažaljenja. Razumijem da je mnogima neprihvatljivo da se o onima koji su izvršili srebrenički genocid govori kao o ljudima, a ne isključivo kao o monstrumima, da se pripovijeda o njihovim obiteljskim prilikama, slabostima i vrlinama. Razumijem takav stav, ali istina je da su Beara i svi ostali sudionici genocida u Srebrenici bili – ljudi, a ne jednodimenzionalna čudovišta'', tvrdi Đikić.

Prema njegovim riječima, Srebrenica je ''najvažnija tema našeg doba'', zbog čega je imao potrebu da o tome napiše knjigu.

Specifičnost romana ''Beara'', kako kaže Đikić, jeste što se veći naglasak stavlja na zločince i tehniku izvršenja zločina umjesto na žrtve ili na međunarodnu zajednicu, koja je, kako dodaje, pogrešnim potezima omogućila srebrenički genocid.

''Srebrenica je, po mom uvjerenju i shvaćanju svijeta i života, najvažnija tema našeg doba, naročito za nas koji živimo ovdje. Kakav god bio društveni i politički kontekst, genocid nad Bošnjacima dovijeka će stršiti nad ovim prostorom kao opomena što su obični ljudi spremni učiniti kad se za to stvore odgovarajuće političke, ideološke i društvene okolnosti'', kaže Đikić.

Tvrdi kako je radio na knjizi skoro desetljeće, a da je najveći dio materijala pronašao u arhivima Haaškog tribunala. Ostatak dokumenata pronašao je u knjigama, novinskim člancima, kao i razgovorima s ljudima koji su poznavali Bearu prije rata. Sam Beara i članovi njegove obitelji u Beogradu, ipak nisu željeli razgovarati s Đikićem.

Đikić kaže da se prema Beari nikada nije postavljao kao sudac, niti je pisao roman da bi presuđivao ili pronalazio opravdanja za genocid. Pisanje knjige o Srebrenici, tvrdi, za njega je bilo način suočenja s genocidom.

'''Možda i zato što je za fikcionaliziranje potrebna katarza, a to se nije dogodilo kad je riječ o srebreničkom genocidu, a nisam se usudio ‘kalemiti’ izmišljenu katarzu u jednoj tako osjetljivoj i velikoj temi'', tvrdi Đikić.

Istražujući genocid u Srebrenici, kaže Đikić, posebno ga je porazilo kada je shvatio da među počiniteljima ''nije bilo nikakvog otpora u namjeri da ubiju sve zarobljene Bošnjake'' i da skoro nitko nije odbio sudjelovati u samom ubijanju.

''Druga stvar je pitanje pristupa prošlosti, ali i sadašnjosti, te negiranju genocida, koji je pogrešan i infantilan. Neće činjenice nestati ako vi stavite ruku preko očiju da ih ne vidite. Političke i intelektualne elite trebale su dosad naučiti da je poricanje ili relativiziranje genocida i zločina proizvodnja dugoročne nesreće, ponajprije vlastitom narodu, i produžavanje života u mržnji'', zaključuje Đikić.

Bivši načelnik bezbjednosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ljubiša Beara preminuo je u zatvoru u Berlinu u veljači ove godine. Tamo se nalazio na izdržavanju doživotne zatvorske kazne na koju ga je osudio Haaški tribunal.

Đikić je rođen u Tomislavgradu, a novinarstvom se počeo baviti 1994. u Slobodnoj Dalmaciji. U tjedniku Feral Tribune je bio novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. godine. Bio je glavni urednik riječkog Novog lista, a od 2010. je glavni urednik tjednika Novosti iz Zagreba.

Objavio je romane “Cirkus Columbia” i “Sanjao sam slonove”. “Cirkus Columbia” dobio je nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori.