Diletantizam i malicioznost proizlaze iz svake riječi ''Osvrta na Likovnu koloniju Krešimir Ledić''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine je u svome, sad već poznatom svađalačkom stilu, napisalo osvrt na Likovnu koloniju Krešimir Ledić, kojega su objavili na svojim stranicama, a prenijeli neki mediji.

Diletantizam i malicioznost proizlaze iz svake napisane riječi osvrta kojeg potpisuju Danijela Ucović i Tatjana Mićević Đurić, počevši od njihovog „čuđenja“ kriterijima po kojima su pozivani umjetnici Likovne kolonije, do prijedloga vlastitih koncepcija kakva bi struktura sudionika trebala biti.

Kada govore o tome tko je sve s Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu pozvan na Likovnu koloniju, one konstatiraju kako zaposlenici Akademije „ili nisu pozvani, ili se nisu odazvali pozivu“, nastavljajući kako „i jedan i drugi razlog nije prihvatljiv,“ valjda računajući s time da je prihvatljivo samo ono što one kažu da je prihvatljivo.

U stilu nekoga tko želi drugome nametnuti svoju volju, one nastavljaju s prijedlozima o osnivanju „Umjetničkog vijeća“ Likovne kolonije, predlažući ni više ni manje nego sebe i svoje kolege sa studija povijesti umjetnosti za buduće funkcionere. Sasvim je evidentno da takva posezanja u nečije tuđe projekte i želja za privatiziranjem nečije ideje proizlaze iz gorčine što se same nisu dosjetile pokrenuti sličan projekt pa sada žele prisvojiti tuđi.

Izlišno je govoriti o čitavom nizu budalaština i imperativa koji nastavljaju niz njihove „analize“ Likovne kolonije, od toga da bi se dosadašnja praksa „trebala promijeniti“ kako bi se projekt prilagodio njihovoj zamisli, do konstatacije kako „nisu poznati kriteriji odabira sudionika, način (sic!) i razlozi njihova pozivanja“ kojoj slijedi zaključak kako ne misle da „nije zadovoljavajuća kvaliteta ostvarenja“.

Njihovo inzistiranje na kriterijima i odabiru umjetnina ne proizlazi, stoga, iz nužnosti unapređenja kvalitete, nego iz jednog jedinog razloga – povrijeđene taštine zbog činjenice da dotične kolegice nisu uključene u projekt.

U uhodanom stilu arbitera elegantiae, one polemiziraju o tome koji su radovi nastali na koloniji, a koji su poklonjeni Fakultetu prirodoslovno matematičkih i odgojnih znanosti, te ispunjava li se time duh Likovne kolonije, valjda nesvjesni šireg praktičnog značaja prikupljenih radova, poglavito u smislu pomoći Fondu fra Slavko Barbarić koji stipendira đake i studente.

Likovna kolonija Krešimir Ledić koju organizira FPMOZ, po kvaliteti organizacije, brojnosti umjetnika, njihovom akademskom statusu i, posljednično, kvaliteti radova, jedna je od najboljih likovnih kolonija na prostoru Hercegovine, ali i cijele Hrvatske u posljednjih petnaest godina. Takvom uspjehu ne trebaju dodatna administriranja povjesničara umjetnosti ili birokratizacije poput „umjetničkih vijeća“.

Autorice teksta pokazuju da ne poznaju kontekst likovnih kolonija, ali se zato vrlo uspješno nameću u svojem neznanju umjetničke prakse, misleći kako je poznavanje povijesti umjetnosti isto što i poznavanje umjetnosti. Stoga im kolegijalno predlažem da prošire svoje vidike i izađu iz zatvorenosti lokalne sredine, da obiđu i druge likovne kolonije i da svoje buduće osvrte više ne motiviraju željama za osobnim probitkom.

Marin Ivanović, povjesničar umjetnosti