Đir sjevernom Bosnom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prosječan čitatelj Bljeska je, po štočemu, neprosječan Hercegovac, tako barem tvrde oni koji nemaju uvida u broj i strukturu posjeta portalu. Možda i nije tako, ali, hajdemo reći da jest. E, što taj prosječni neprosječnjak zna o sjevernoj Bosni? Zanima li ga uopće? Kto e ta, da prostiš, kuda je, odakle je ta? Sjeverna Bosna, rekti. Još da je riječ o današnjici, pa i nekako, ima tamo i nekih tvornica, možda se može napraviti kakav posao, ali o starim gradovima... Hm... Jedina utjeha je to da ponekad i potpuno besmislene stvari ispadnu O.K.

Srebrnik blizu Srebrenika

Dakle, evo, lekcija prva: blizu grada Srebrenika nalazi se srednjovjekovni grad Srebrnik. Tko nije shvatio, neka pročita ponovno! Da, da, jedno e je manjka. Ili viška, kako se uzme. Grad Srebrenik je jedan od najbolje očuvanih i najljepših srednjovjekovnih gradova. Mali problem je, mada vam to nitko u Srebreniku neće priznati, jeste to što se uopće ne radi o srednjovjekovnom gradu. E jesam ga sad zapetljao... Ali, da skratim: jest, nekad je tu bio srednjovjekovni grad, ali ovo što se danas vidi ipak je sagrađeno nekad koncem 18. stoljeća, nakon što se granica osmanlijskog carstva ustalila na rijeci Savi. Prvi put se grad spominje još 1333. godine, što je u današnjem Srebreniku istaknuto na nekoliko mjesta vidljivih svima, a oko njega su se tukli mnogi. Uglavnom, Srebrenička banovina pala je pod osmanlijsku vlast tek 1512. godine, a to što je danas Srebrenica, zbog ratnih dešavanja, jedan od najpoznatijih toponima u BiH, mnoge će navesti da pomisle da je sjedište banovine bilo tamo. Nije, nije, nego baš u Srebrniku.

Ulaz u Srebrnik

Osvajanje Srebrnika 2014.

Pogled sa Srebrnika

Pogled na Srebrnik sa druge strane

Još malo i gotovo

Srebrnik ni na dan kad sam ga posjetio nije bio pošteđen osvajanja. Od oružja se najviše koriste klinovi i užad, jer ga osvajaju momci i djevojke kojima cilj nije popeti se kamenim stepenicama nego uz užad, uz okomite zidove. Jesu, rekli su mi iz kojeg su kluba, ali nisam ni zapamtio ni zapisao. Da je neki iz lige prvaka, možda bih (a i to vrlo možda) i zapamtio, ovako – nula bodova!

Srebrenik je inače „otvoreni grad umjetnosti“. Toliko otvoren da je tamošnja bibliotekarka, imenom i prezimenom Fikreta Jašić, nedavno odbila bilo kakvo sudjelovanje u promociji odlične poetske zbirke sugrađanke Selme Kešetović koja nosi naziv Bog ima miris vanilije. Jer naslov vrijeđa i Fikretu i sve normalne i bogobojazne Srebreničane.

Sreća pa Fikreta nije nadležna za gradske puškarnice i ono što su na utvrdi nekad bili prozori, jer je pogled, dok rafalno puca sa bilo kojeg dijela zidina i kud god se živ čovjek okrene, bezobrazno privlačan.

Uvrijeđena Fikreta 

Soko je sljedeća etapa. Soko? Da, Soko ili Sokograd, pravi srednjovjekovni grad, što će reći da su od njega ostale samo zidine. Mlađi je od Srebrnika; prvi put se spominje tek 1426. godine i to u ugovoru kralja Sigismunda i despota Stevana Lazarevića. Osmanlije su ga zauzeli malo nakon Srebrnika i procijenili da im i nije baš nešto posebno zanimljiv. Zato je danas poznat toliko da sam dvaput promašio tablu koja označava skretanje ka istoimenom selu. Podignut je na litici toliko strmoj da bi najpametnije bilo odustati od pohoda među zidine, ali, kad se ispostavi da se autom, ali sa gornje strane, može na svega stotinjak metara od zidina, onda se priča druga priča. Do grada se stiže pored pristojnih i lijepo uređenih seoskih kuća, stazom zaraslom u gustu travurinu, a kad se stigne u grad... Hm, pa i nema se baš nešto posebno vidjeti. Ni semafora ni zgradurina. Netko je nedavno roštiljao pa je zaboravio ponijeti prazne pivske boce. I to je gotovo sve.

Ostaci kule više stoje u inat vremenu nego što ima logike da su ostale uspravne. Pogled, kao, uostalom, kao i sa gotovo svih srednjovjekovnih gradova, izuzev onih okruženih šumom, moćan, a i to je malo reći. I tko bi rekao da je tu nekad, za osmanlijskog doba, bilo sjedište nahije? Gdje su bile zgrade za svu silnu administraciju, gdje magacini, gdje parking?

Sokograd – odavde izgleda da je najpametnije odustati

Ovuda je ipak blizu do Sokograda

A Gradačac, bijela kula Zmaja od Bosne? Bijeli se i danas, ali da se, ne dao bog, Husin-kapetan nekim čudom vrati živ sa Romanije, svašta bi bilo! Jer malo što u njegovoj kuli podsjeća na Zmaja. Dobro, ulaz je vjerojatno isti, svana je mnogo toga isto, ali ono što putnik-namjernik vidi unutra... Lijepo je vidjeti zbirku umjetničkih slika na jednom od katova, ali bi bilo još ljepše da je izložba tematski vezana za Husein-kapetana. Bosanska soba je načelno u redu, ali kakva bi trebala biti na takvom mjestu? Mađarska ili kineska? Mada, treba reći i to, nije Husein baš toliko pratio modu kao što izgleda kad se uđe u sobu. Brončani kip na prolazu jednim katom možda je ono što najviše podsjeća na gazdu, ali je to nedovoljno. Šta će tek reći netko tko pojma nema o kuli i Zmaju, teško je reći, jer ni u suvenirnici, smještenoj u dvorištu kule, nema nikakvog vodiča. Djevojka koja prodaje suvenire upućuje nas na konobara u caffeu, također u tvrđavi, kazavši kako se sjeća da je nekad postojala nekakva knjižica, ali jok, konobar o tome ne zna ništa.

Bijela kula

Ispred ulaza u bijelu kulu Zmaja od Bosne

Sa Gradačca, bijele kule

Elem, kad bi Husein svratio kući ili bi napravio hršum ili bi opet osedlao vranca i krenuo. Kud god, samo što dalje odavde. Makar podizati novu bunu. Vjerna ljuba bi mu još jednom umrla, a sokolovi bi se ujecali od silne žalosti.

Naravno da bi bilo nedovoljno spomenuti samo kulu, a onda je nemoguće preskočiti podatak da je osnivanje kapetanije (1710.) trasiralo put napretku dotad male kasabe. Gradačačka kapetanija prostirala se do Doboja, obuhvaćala sela Vranjak i Koprivna, dio današnjeg šamačkog i oraškog područja, kao i Brčko, a na jugu do Tuzle, obuhvaćajući Srebrenik, Gračanicu i Sokol. Gotovo je nepotrebno spomenuti da su kapetani bili Gradaščevići i da su najzaslužnji za izgradnju grada. Narod uglavnom zna za Huseina, valjda jer je bio bundžija, ali je nepravedno preskočiti Osman-kapetana i Murat-kapetana. Mada, što jest – jest, Husein je bio „lider“, rečeno današnjim jezikom: on je dao sagraditi i sahat-kulu (1824.), džamiju Husejniju, sa šerefetom ukrašenim stalaktitima i mnogo toga drugog.

Povelja bez dijelova

Nepristojno bi bilo napraviti đir sjevernom Bosnom, a zaobići ili preskočiti Tuzlu. Prijestolnica je ipak prijestolnica, pa makar samo jedne županije, makar jednu kozu muzla i makar su podanici proljetos zapalili zgrade u kojoj su sjedili oni zbog kojih je – ma kakav crni narod! - i postala prijestolnica.

A prijestolnica je nekako drugačija nego prije, kao, uostalom, i gotovo svaki grad u BiH. Gdjegdje je to izraženo s negativnim predznakom, primjer je, recimo, pustoš u lokalima na autobusnoj stanici i oko nje, a gdjegdje plusevima. Koji slučajno fale. Primjerice spomenik na kojem je ispisan Izvod iz povelje Kulina-bana. Pa se digla i kuka i motika što su izostavljeni neki nevažni dijelovi povelje. Na početku ono U ime oca i sina i svetog duha, a pri kraju ono Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje. I onaj djelićak na kraju gdje banov pisar Radoje godine broji „od rođenja Kristova“ i još je toliko bezobrazan da ih broji u nekakvim tisućama, štoviše drzak, jer gdje u jednom multietničkom gradu kakva je Tuzla ima smisla reći da je nešto napisano na dan „odrubljenja glave Ivana Krstitelja“! Em nema smisla, em sigurno nije bilo dovoljno mjesta na spomeniku, inače bi Jasmin Duraković... Ma naravno, zar netko uopće sumnja?!

Spomenik Tvrtku I. Kotromaniću

Kapija

Hram sv. Save

Evo, lijepo se vidi da nije bilo mjesta za ono U ime Oca...

Razgovor ugodni sa Mešom i Ismarom

Moćan je i spomenik Tvrtku I. Kotromaniću. Gromada od postolja i gromada od čovjeka. Ali mu je faca nekako zamišljena i sjetna, čak i odsutna, kao da se našao u onoj Bebekovoj Šta se ovo, majko moja, sa mnom dogovdi /slomilo se sve u meni, grom me pogodi...

U Tuzli se vihori i srpska trobojnica, pa zar treba više išta dokazivati? Na katedralnom hramu svetog Save, u koji ulazim zapaliti svijeće za žive i mrtve. I pomoliti se Bogu na sve četiri strane. Odmah preko puta je Katolički školski centar, poprilično išaran grafitima, ali ionako djeluje nekako zatvoreno, barem zgrade, iako znam da je stvarno stanje potpuno suprotno. Dobro, nije otvoren baš k'o Srebrenik, ali ni ne može to svaka čaršija i svaka institucija, pa makar bio i KŠC. Između sv. Save i KŠC-a je zgrada Narodne i univerzitetske biblioteke, odakle je – tko ode, vidjet će zašto – nemoguće ponijeti ikakve dojmove osim najboljih.

Eh, o Tuzli bi se moglo nadaleko i naširoko, ali... Za kraj zastajem pred Čaršijskom džamijom, salutiram Husinskom rudaru, nadajući se da mu je puška zakočena, šutim i duže od minute pred Kapijom i pozdravljam se sa Mešom i Ismetom. Vrijeme je da se krene, rekao bi Bare. Drugovi (drugarice uglavnom uživo šetaju ulicama) – zdraaavo!