"Džemala Bijedića poštovali su svi: Afirmirao je Muslimane kao naciju, a s Hrvata skinuo hipoteku ustaštva"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Danas se navršava 46. godina od pogibije Džemala Bijedića, istaknutog bh. i jugoslavenskog političara i petog po redu predsjednika Saveza izvršnog vijeća SFR Jugoslavija. O Džemalu Bijediću, njegovom životu i radu, odnosu prema "običnim ljudima", rodnom Mostaru, Titu, ali i kontroverzama razgovarali smo s Husnijom Kamberovićem, povjesničarom, profesorom na Univerzitetu u Sarajevu.

Tko je i kakav je zapravio bio Džemal Bijedić, kako je integrirao tada bh. Muslimane u jugoslavensko društvo, skinuo hipoteku ustaštva s Hrvata zapadne Hercegovine i zašto je bio jedan od rijetkih političara u povijesti koji je i danas omiljen među narodima koji su donedavno bili braća, a danas ljuti i zakleti neprijatelji, pročitajte u nastavku. 

Bljesak.info: Profesore Kamberoviću, dana se navršava 46. obljetnica tragične smrti Džemala Bijedića. Je li zrakoplovna nesreća u kojoj je poginuo i danas predmet političko-povijesnih kontroverzni i kako vi to doživljavate?

Oduvijek su zrakoplovne nesreće, u kojima bi stradali predsjednici ili neke druge znamenite osobe, ostavljale prostora da se tretiraju kao kontroverzne. Čak i kada bi se provele detaljne istrage i otklonile svake sumnje u uzroke nesreće, u javni diskurs bi se ugrađivale kontroverze kako bi se tako gradili narativi o urotama. Tako je i u ovom slučaju.

Bijedić je bio predsjednik jugoslavenske Vlade, poginuo je u vrijeme kada su se odvijale prilično oštre, ponekad i vrlo prljave političke borbe prožete i brojnim intrigama u vrhu jugoslavenske vlasti. Zato su se već tada pojavile razne sumnje u zvanične informacije da je u pitanju samo zrakoplovna nesreća.

Te sumnje su se kasnije samo umnožavale, u njima su mnogi sudjelovali, uključujući i neke pripadnike Bijedićeve obitelji, a tome je krajem 1990-ih posebno doprinio Džemalov amidžić Bahrudin Bijedić.

Uz to, nakon sloma komunizma, bujanja nacionalizma, ratova tijekom 1990-ih i izrastanja raznim mitova, Bijedićeva smrt je dobro došla za izgradnju mitova o stradanju bošnjačkih lidera. Ona je uklopljena u tu liniju stradanja od Mehmeda Spahe, preko Džemala Bijedića do Hamdije Pozderca.

Moja istraživanja su me uvjerila da doista postoje neke nejasnoće u vezi s letom ovog Bijedićevog aviona, ali vjerujem u istragu koja je napravljena nakon nesreće i koja je pokazala da je riječ doista o nesreći a ne nekoj uroti.

Detaljno sam analizirao razne verzije o uroti protiv Bijedić i došao do zaključka da bi bilo teško da neko na takav način pripremi ubojstvo predsjednik Vlade, koji je bio vrlo blizak Titu, a Tito je i tada još uvijek uspješno kontrolirao i Vojsku i sve civilne tajne službe koje bi takvo što mogle organizirati. Ali, znam da i dalje ima ljudi koji vjeruju u suprotno.

Bljesak.info: Džemal Bijedić kao jedan od najviših jugoslavenskih funkcionera je bio kakav profil političara?

Džemal Bijedić je bio političar čiji je uspon u političkoj hijerarhiji bio prirodan, postepen, bez dramatičnih i neočekivanih uspona i padova. Ja bih rekao da je on bio dobar primjer komunističkog političara koji se nikada nije odrekao svoga porijekla, koji nije pokušavao biti nešto drugo od onoga što stvarno jeste.

Za njega je karakteristično to da se na svakoj poziciji na kojoj se nalazio, bilo to u Mostaru, Sarajevu ili Beogradu, istinski posvećivao tim poslovima i uvijek imao u vidu šire društvene i političke interese. Beskrajno je vjerovao u to što je radio. Nije bio sklon političkim intrigama, iako je često bio meta intriga.

Nije se iscrpljivao u beskorisnim ideološkim raspravama, nego je bio praktičan političar. Čak i onda kada su te ideološke rasprave bile važne (poput rasprava krajem 1960-ih o identitetu Muslimana), Bijedić je u njima sudjelovao kao praktični političar.

On nije bio veliki ideolog, ali jeste vjerovao u ideju komunizma. U politici je beskrajno promovirao timski rad i pojedinačnu odgovornost. To je bila formula njegovog uspjeha.

Bljesak.info: Različiti izvori mu priznaju otvorenost i srdačnost prema ljudima, činjenicu da je mogao u bilo koji kraj BiH i među bilo koji od naroda doći slobodno i bez pratnje, da su ga ljudi voljeli. Koja je tajna?

Bijedić je doista bio političar izrastao iz naroda. Bez obzira na kojoj političkoj poziciji je bio (a kao predsjednik Vlade zauzimao je najvišu poziciju u državu, odmah uz Tita) on je ostao „običan, čovjek iz naroda“.

Priča se da je znao sam ići na pijacu kupovati namirnice, volio se družiti s običnim ljudima s kojima je drugovao i prije političkih funkcija, držao je do svog rodnog Mostara, pomagao običnim ljudima.

Često je odlazio na Crepoljsko u blizini Sarajeva, pomogao da se tamo izgradi put, uvede električna energija, izgradi vodovod i tamošnji Srbi su ga slavila kao „oca ovog kraja“ (iako su u Drugom svjetskom ratu u ovom kraju harali četnici Save Derikonje, ovdje je tijekom 1970-ih Džema bio slavljen). S Titom je prošetao zapadnom Hercegovinom. Znao se približiti običnim ljudima.

Neposredno poslije rata, Bijedić je uvjeravao lokalne političare u zapadnoj Hercegovini da ne mogu praviti svoje političke mitinge nedjeljom, kada ljudi idu na misu u Crkvu, nego poslije mise, jer će tako moći imati priliku stjecati određeni utjecaj u narodu. Tu je tajna njegova uspjeha.

Bljesak.info: U čemu se ogledaju njegove konkretne društveno-političke zasluge? Što je, u tom kontekstu, sve ostalo iza njega?

Bijedić je imao nekoliko ključnih političkih uspjeha. Ja sam to sveo na njegovo djelovanje na integraciji zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke republičke okvire zalaganjem za skidanje hipoteke ustaštva s Hrvata zapadne Hercegovine, te za afirmaciju Muslimana kao nacije.

Njegov doprinos obnovi Bosanske krajine poslije zemljotresa je ogroman. Zalagao se za formiranje bosanskohercegovačke Akademije nauka i umjetnosti, Radio-televizije i pokretanje republičkog TV dnevnika, razvoj visokog obrazovanja i Univerziteta.

Sve je to jačalo bosanskohercegovački identitet. Drugi pravac Bijedićevog djelovanja je bio otvoren 1970-ih kada je postao predsjednik jugoslavenske Vlade. Bio je jedini premijer koji je imao određenu ulogu u kreiranju vanjske politike (dotad je to bilo u isključivoj nadležnosti Tita).

Kao što je do 1970-ih afirmirao Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu članicu jugoslavenske federacije, tako je tokom 1970-ih doprinio afirmaciji Jugoslavije u međunarodnim odnosima.

Održavao je dobro kontakte i sa istočnoeuropskim komunističkim zemljama,  sa zapadnoeuropskim kapitalističkim svijetom i s muslimanskim zemljama.

To je ono što je ostalo iza njega. Danas to ne djeluje kao nešto što je toliko ključno za naše živote, ali je u tom vremenu  to bilo jako važno.

Bljesak.info: Smatrate li da su mu se Grad Mostar, ali i BiH, dovoljno odužile? Osim što se mostarski Univerzitet zove njegovim imenom, ne mogu se sjetiti da baštinimo uspomenu na njega obljetničkim skupovima.

Treba, naravno, imati u vidu da su se mnoge stvari promijenili i u Mostaru i u Bosni i Hercegovini od vremena u kojem je Džemal Bijedić živio. Ipak, mislim i da opstanak Univerziteta, pa Spomen kuća i djelovanje Muzeja Hercegovine svjedoče o tome da Džema nije zaboravljen.

Posljednjih decenija se svake godine podsjeća na Bijedića, njegova bista je tu, objavljene su i neke knjige, zbornici radova, priređuju izložbe... Kao neko tko ne živi u Mostaru, ali često sam ovdje, rekao bih ipak da je sačuvano sjećanje na Bijedića u Mostaru.

U usporedbi s nekim drugim značajnim Mostarcima, rekao bih da je Džema dobro prošao i da i danas, s obzirom na uvjete u kojima živimo, ipak ima mjesto u mostarskoj kulturi sjećanja. Još da se i „Velež“ sjeti da je Džema bio njihov strastveni navijač!

Bljesak.info: Kako je Džemal Bijedić vidio tadašnju Jugoslaviju i BiH unutar nje?

Džema je do početka 1970-ih svoju političku djelatnost, uglavnom, imao na prostoru BiH. Ostao je niz njegovih zabilježenih govora u kojima svjedoči o svom viđenju BiH i Jugoslavije.

Izdvojio bih, naprimjer, njegove stavove koje je iznosio tijekom ustavnih reformi krajem 1960-ih godina, kada je kao predsjednik Skupštine BiH bio na čelu Ustavne komisije. Prilikom diskusija o ustavnih amandmanima 1967. Bijedić se zalaže za jačanje republika koje naziva „državne socijalističke demokratske zajednice“.

Na razini Jugoslavije uporno je branio koncept ravnopravnosti republika, podržavao očuvanje autonomija postojećih pokrajina u Srbiji, nije podržavao ideje o stvaranju novih autonomnih pokrajina u Hrvatskoj (iz Dnevničkih bilješki Draže Markovića, tadašnjeg predsjednika Skupštine Srbije, vidimo kako je zbog toga srbijansko rukovodstvo bilo nezadovoljno stavovima „Bosanaca“).

Općenito, Džema Bijedić je bio najbolji primjer onog što bismo danas s pravom mogli nazvati istinskim bosanskohercegovačkim političarom, koga su u to vrijeme jednako podržavali ljudi u Mostaru, Sarajevu, Ljubuškom, Orašju.

Uz to, Džemal Bijedić je vjerovao u Jugoslaviju kao okvir u kojem ljudi mogu dobro živjeti. Stalno je, međutim, insistirao na ravnopravnosti kao uvjetu očuvanja te države.

Bljesak.info: Kako je Bijedić kao političar, ali i privatna osoba, uspijevao „pomiriti“ dva različita identiteta –pripadnost islamu i komunizmu, osobito u kontekstu na tzv. Sarajevski proces kada se sudilo "islamskim fundamentalistima“?

Džemal Bijedić je bio komunista, ateista, ali je bio svjestan postojanja i drugih identiteta. Doduše, znao je poslije Drugog svjetskog rata voditi kampanje protiv utjecaja religije u društvu, ali mislim da je vrli brzo sazrio.

Kada je njegova majka umrla u aprilu 1976. – ukopana je po propisima islama, a dženaza je klanjana u haremu Gazi Husrev-begove džamije.

Uz to, Bijedić je puno pomogao da se otvorio Islamski teološki fakultet u Sarajevu, jer je smatrao da je to način na koji može pomoći tadašnjem rukovodstvu Islamske zajednice, prevashodno tadašnjem reisu Sulejman ef. Kemuri, da kroz otvaranje perspektive studiranja u BiH smanji mogućnost radikalizacije i uvođenja „drugih“ utjecaja i običaja s muslimanskog Istoka u živote i praksu bosanskohercegovačkih muslimana.

Svi koji su znali Bijedića navode da je bio u privatnom životu vrlo prijatan. Bio je pažljiv sin, majku je beskrajno puno pazio i volio (kao vrlo mlad ostao je bez oca) i odgovoran suprug i otac.

Uostalom, ostalo je zabilježeno kako je dio srbijanske političke elite bio pomalo „ljubomoran“ na Bijedića zato što je Tito znao kod njega često navraćati na sijelo, jer je Džema znao biti duhovit, pričati viceve ....

Bljesak.info:Smatrate li da bi u nekakvim kombinacijama i nekom boljem scenariju, da nije poginuo, mogao postati Titov nasljednik i da se Jugoslavija, u tom slučaju, ne bi u krvi raspala?

Mnogo je bilo diskusija u vezi s tim. O tome su i brojne strane obavještajne službe već od 1960-ih pravile različite analize i spekulacije.

Međutim, ja mislim da je to pitanje Titovog nasljednika bilo riješeno dok je Tito bio živ, uvođenjem institucije Predsjedništva SFRJ kao kolektivnog šefa države.

Tada su lansirali parolu „I poslije Tita – Tito“, što je ostavljalo dojam da je Tito živ i poslije smrti. Prvi koji je prihvatio činjenicu da je Tito mrtav i koji ga je želio naslijediti bio je Slobodan Milošević.

Međutim, vremena su se bitno promijenila u odnosu na to kada su Tito i Džemal Bijedić doista bili živi. A ta ideja o tome da bi Bijedić mogao naslijediti Tita nametnuta je upravo zbog njihove bliskosti i činjenice da je Tito dva puta povjeravao mandat Bijediću za sastav savezne Vlade.

Tu ipak treba imati u vidu i da su mnogi tada, posebno kada je Bijedić prvi put 1971. postao predsjednik Vlade, izbjegavali preuzeti tu dužnost iz različitih razloga.

Blesak.info: Čini mi se da se uvijek kada se govori o Bijediću rijetko spominje, osim u vašoj biografskoj knjizi posvećenoj njemu, da je bio i nekoliko puta u zatvoru. Zašto, koliko dugo, gdje je služio? Postoji li nekakav njegov osobni pisani trag o tim datumima?

Ja sam tijekom svojih istraživanja naišao na podatke da je Bijedić zbog svoje političke djelatnosti u četiri navrata tijekom četiri godine (1938, 1939, 1940 i 1941) bio zatvaran, ali nikada na neke velike kazne (kao što su to bili neki drugi tadašnjih komunistički zatvorenici, poput Tita, Rodoljuba Čolakovića i drugih).

Razlog je u tome što je Bijedić tada još bio relativno mlad, djelovao uglavnom kroz SKOJ, a i nije sudjelovao u nečemu što bi zavrjeđivalo dugogodišnje zatvorske kazne (nije sudjelovao ni u kakvim atentatima i slično).
No, u vezi s ovim je zanimljivije nešto drugo: neki su lansirali tezu da je Džema poslije Drugog svjetskog rata bio upravitelj Centralnog zatvora u Sarajevu i kako je s te pozicije osmislio načine mučenja zatvorenika na Golom otoku.

Ja sam dokazao da je to bilo nemoguće, jer Bijedić nikada nije obavljao nikakvu dužnost u Centralnom zatvoru. On jeste bio pomoćnik Ministra unutrašnjih poslova do septembra 1948, ali je Goli otok otvoren 1949. godine!

Dakle, čak i da je imao neke veze s Centralnim zatvorom do 1948, nije mogao biti odgovoran za Goli otok, jer je u vrijeme otvaranja logora on je već obavljao neke druge dužnosti.

Bljesak.info: Što bi Džemal Bijedić rekao danas – da vidi da je sadašnjim vlastima potrebno toliko dugo da izgrade osnovnu infrastrukturu potrebnu svim ljudima?

Ne znam što bi Džema točno rekao, ali sam siguran da ne bi bio sretan da vidi što se dešava s njegovim „Veležom“, ne bi volio vidjeti ovako podijeljen Mostar, bio bi tužan zbog ovakvog stanja Partizanskog groblje, bio bi razočaran zbog ovako duboke podjele u Bosni i Hercegovini, bilo bi ga stid što su ljudi ovako opljačkani, ne bi mogao podnositi ovako veliki stupanj korupcije, ne bi htio razgovarati s ovako arogantnim političarima, ali sam siguran da bi i u takvoj situaciji našao dobre ljude s kojima bi se udružio da mijenja postojeće stanje.