Goran Milić za Bljesak: Danas je teško pronaći prave talente

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Goran Milić, dugogodišnji novinar, ikona televizijskog novinarstva ovih prostora, posjetio je redakciju portala Bljesak.info te se u intervjuu osvrnuo na medije i novinarstvo danas, na nezamjenjivost novinara i sudbini printanih medija. Milić, koji nam je otkrio i kako će za nekoliko mjeseci u mirovinu, ali da će ostati na savjetničkom mjestu u Al Jazzerai, rekao je kako i danas postoje oni koje je teško zamijeniti.

Bljesak.info: Na tribini u Mostaru pretresli ste i protresli prošlost. Stoga ćemo danas malo o novinarstvu. Prošli ste sve etape novinarstva na ovim prostorima. U kakvom je stanju novinarstvo danas?

MILIĆ: Krenut ću od televizije. Onda je bila skupa slika, a jeftini ljudi. Danas su ljudi relativno skuplji, oni koji su nezamjenjivi. U svakoj redakciji ima nezamjenjivih ljudi, a ovdje u BiH u svakoj redakciji ima poneko zaštitno lice te televizije, možda ne na svakoj ali ima.

Bljesak.info: Zar u današnje vrijeme postoje nezamjenjivi ljudi u poslu? Pogotovo u novinarstvu?

MILIĆ: Ako ćemo govoriti o Hrvatskoj, Nova TV ima Ivanu Petrović, Mislava Bagu, Andriju Jarka i oni imaju velike plaće i oni koštaju skupo. To je to o čemu govorim. Tih ljudi je malo, a televizija je puno. U ono vrijeme kad sam ja počinjao, filmska kamera je koštala kao oko 40 godina mojih plaća, koštala je 12 Mercedesa. Danas kamera košta koliko pola moje plaće na Al Jazeeri i to je bitna promjena. Sve to skupa, odnos cijene i promjene kvalitete, je promjenjivo. I, naravno, porastao je broj televizija što pravi drugačiju percepciju kod publike.

Bljesak.info: Što danas ljudi vide na televiziji u odnosu na ''Vaše'' vrijeme?

MILIĆ: Kad god odem u hotel, uključim sto kanala. Na sto kanala vidimo pet nekih ljudi koji pričaju s nekim. Sto kanala puta pet ljudi to je 500 ljudi. Tko može zapamtiti toliko. U ono vrijeme, hrvatska televizija Zagreb je pokrivala Hrvatsku, televizija u BiH pokrivala je BiH. Na ekranu je bilo deset ljudi i svih deset ljudi si znao jer su uvijek bili isti na jednoj televiziji. Bilo nas je malo. Danas je stotine i stotine ljudi na ekranima. Danas se vrlo često događa imitiranje stranih programa. Svi se sad furaju na prekidanje programa i najavljuju u četvrtak ono što će biti u sljedeću srijedu. To je jednostavno tako i to funkcionira i to svi rade. Meni je nejasno, ali to svi rade.

Bljesak.info: Televizija se očito promijenila, a ljudi na njoj?

MILIĆ: Danas su novinari obrazovaniji, ali ih je ogromna količina i teško je prepoznati talent. Ali ja ću vam reći nekoliko usporedbi. U moje vrijeme javiti se uživo ispričati minutu i pol, a da ne uzmeš papir i ne pogledaš nije mogao nitko. Samo Tomislav Jakić iz Zagreba i Milutin Milenković, ali oni bi učili napamet i to ne bi izgledalo prirodno. Danas Al Jazeera Balkan ima 35 novinara, koji se jave uživo minutu i pol i naprave prilog od dvije minute i to pogledate i onda se ponovo odjave i pričaju bez papira. Sve se može uz mali trening, ali to tada nije bilo. I tada je javljanje uživo bilo skupo. Trebao si povesti kola da se javiš na dvije minute, to je tada koštalo 10 tisuća eura, dolara, maraka, čega je bilo. Danas to košta 100 KM i svi to rade.

Bljesak.info: Je li danas teže biti novinar nego onda?

MILIĆ: Što se tiče školovanja, od osam glavnih urednika, od osam televizija dva ili tri su imala fakultet, a engleski nije znao baš niti jedan. Dopisnici su bili beskrajno obrazovani, ali to su bili dopisnici velikih novina. Bilo je lakše raditi tada, jer je 90 posto života određeno. Jedino što nije bilo određeno je bio sport i poljoprivreda. Ovo drugo sve je bilo zadano. Svi su neprijatelji dok mi ne kažemo drugačije i ti znaš točno tko ti je prijatelj, tko ti je neprijatelj, nesvrstavanje je najbolja vanjska politika koja postoji. Na pitanje zašto smo u sukobu s velikim silama odgovaralo se 'Nemoj me to pitati nesvrstavanje je glavno zato što smo mi nesvrstani', Tito je najbolji vođa na svijetu, armija naša najjača, 90 posto života ti je zadano. Možda su i zato emisije iz poljoprivrede bile najgledanije.

Bljesak.info: Što će biti s novinama?

MILIĆ: Novine idu u smjeru interneta. Možda bi mogli opstati samo specijalizirani časopisi. Mi kasnimo za Amerikom 30-40 godina. Ja sam 1976. boravio u Americi i išao sam po nekim selima i onda sam bio s čovjekom koji ima 200 hektara zemlje i on to obrađuje sa svojom obitelji i on nema novine, nego samo časopis o poljoprivredi. Kod nas je skroz obratno. Kod nas seljak čita Avaz, Oslobođenje, Jutarnji, Večernji, a nema niti jedan specijalizirani časopis o poljoprivredi. Kod nas čovjeka koji čita novine zanima politika, a ono od čega živi ga ne zanima. Kod njih je obrnuto. Printani mediji su gotovi. Ja mislim da nove generacije neće uzeti papir u ruke i čitati novine.

Bljesak.info: U intervjuu za posljednji broj printanog izdanja Slobodne Bosne rekli ste kako je Senad Avdić posljednji pravi urednik. Znači li to kraj pravog novinarstva i zašto baš Avdić?

MILIĆ: Zašto Avdić? Zato što je pisao Slobodnu Bosnu u Bosni. U Australiji sam bio u muzeju soba i iz 1910. i bila je ta jedna soba urednika. Puna pepeljara ispušenih i nedopušenih cigara, pisaća mašina klasična, čaša viskija, i zamišljam ono kip čovjeka koji stoji i drži cigaru u ruci, gleda, kuca, slaže novinu u zadnjih pola sata, živčan je. Sve to je Senad Avdić. Zašto Avdić? Jer je fokusiran i jer je one man show.

Bljesak.info: Na tribini u Mostaru između redaka ste otkrili kako ćete svoje doživljaje staviti u knjigu. Možemo li i kada očekivati knjigu Vaših doživljaja?

MILIĆ: Razmišljao sam da objavim jednu kao leksikon ljudi s kojima sam razgovarao i kuda sam putovao. Sve ono što sam doživio, sve ono što sam objavio i bez ideološkog educiranja. Recimo, pod A Argentina, pod T Tito, Tuđman i tako dalje. Ali ne znam koga bi zanimalo što sam razgovarao s Gojkom Šuškom, s Matom Bobanom. Možda s Matom Bobanom da, zato što je on dio koncepcije koju danas živimo. Srbija je toliko daleko, ali zanimat će ljude Milošević, ali koga više zanima Vuk Drašković. Tako da se dvojim oko koncepta, ali zabilješke imam. Da odem 25 godina unatrag da otvorim neku priču iz tih razgovora kako bi nekim ljudima današnjice pokazao koliko smo različit svijet.